Želim život, želim ozdraviti, vratiti se poslu, pjevati, skijati, ne želim i treći rođendan zaredom biti u bolnici, nego slaviti život i ozdravljenje sa prijateljima! Ovo je iskonska želja Sedine Muhibić, usklik za životom, za radošću, svakodnevnicom koja nije bolnička. I dijelom joj se ispunila, jer je 18. decembra proslavila 31. rođendan sa svojom mamom iz SOS Dječijeg sela.
Skoro tri protekle godine Sedina je provela u bolnici, primljena je zbog koronavirusa, a to je posljedično izazvalo srčane probleme koje ljekari niti mogu zaliječiti niti izliječiti. Pokušajte zamisliti jedan dan u bolničkom krevetu, a onda dodajte još stotine dana, hiljadu njih… No naša Sedina je odlučila da bude vesela i optimistična, i svojim objavama na Facebooku prenosila je brojnim pratiteljima, ljudima znanim i neznanim, svoju svakodnevnicu.
Znam je dugo, godinama, preko prijatelja; znam i njenu sestru Lejlu. Znam i za Sedininu životnu priču: po rođenju je smještena u dječiji dom; kao beba od godinu dana, ratne 1992., konvojem je bila evakuisana u Njemačku; nakon rata odrasta u SOS Dječijem selu u Sarajevu. Magistrirala je pedagogiju, zaposlila se na Sarajevo Film Festivalu. Znam da sam je gledala u kancelarijama SFF-a kako vojničkom disciplinom, i s nevjerovatnom smirenošću usred festivalske gungule, završava sve zadatke. I još ima vremena ubaciti pokoju šalu.
Divne doktorice
A onda je 2020. godine završila u bolnici. U svojih nevjerovatnih 1000 bolničkih dana, bila je 92 dana u jednoj zagrebačkoj klinici, 184 dana u bolnici u Opatiji, pet dana kod kuće i potom sve ostale dane u bolnici u Sarajevu, s kraćim boravcima u drugim klinikama, a sve zbog, isprva korone, a onda i infekcije koja je prilično oslabila njeno srce. “Samo da srce bude dobro i pustolovine se nastavljaju”, nepokolebljiva je u vjeri da će uskoro svanuti bolji dani.
Pitam je odakle joj snaga, a ona spremno odgovara: pronašla ju je u vjeri. I u divnim ljudima, pa nabraja: “Na prvom mjestu su moje doktorice Enra Lukovac i Meliha Čengić-Hadžović sa Infektivne klinike te Ermina Mina Mujičić i Zina Lazović sa Kardiohirurgije/Kardiologije. One su sa mnom prošle sve kritične periode i spasile me, uz to sačuvale mi zdrav razum. One su najzaslužnije što sam sve izdržala, nisu mi dale da klonem duhom i odustanem. Vjerovale su da ja mogu sve podnijeti, i ono najgore”.
Znala je Sedina upadati iz krize u krizu, ali bi se izvukla. Nastojala bi da doktorice ne zabrinjava previše, jer su, kaže, i same teško podnosile sve što joj se dešava. “Zato sam se stvarno trudila biti dobro i borila se da uspijem. Vjerujem im, pokazale su da su genijalni umovi, hodajuće enciklopedije. Zahvaljujući njihovom predanom radu, strah nikad nisam osjetila, mirno sam spavala. Koliko se loših stvari dešavalo, toliko je lijepih koje bi mi dale snagu. Brinule su o svemu, da mi te dane i sve što prolazim učine što ugodnijim. Mislile su na mnogo toga, od nemogućeg pokazale da je moguće.”
I u svojoj borbi za zdravlje, primala je teške udarce: njena bolnička prijateljica, Adnela Vehabović, nažalost nije preživjela operaciju srca. “Objasnili su mi šta se desilo, ali sada ja moram nastaviti da se borim i vjerujem u neku snagu odozgo. Kratko smo se znale, svega tri mjeseca, ali najvažnija. Prolazile smo najgore dane u životu. Bile smo jedna drugoj sve. Hrabrile se, zezale, plakale, pjevale, smijale se. Nikad nismo nikome govorile kroz šta prolazimo, da ih ne bismo sekirali, to su samo doktori znali, jer nam oni mogu pomoći. Pamtim mnogo toga i ne prođe dan da se ne upitam da li je moglo drugačije. U kontaktu sam sa njenom porodicom, pa mi i to daje snagu da idem dalje, zbog mene, a za nju i sve one koji se bore da ozdravim. Njeno srce nije izdržalo, ali vjerujem da ona čuva moje”.
Ljubičanstvena
U imperativu govori o planovima, o ciljevima, o snovima i željama. Želi se vratiti svom poslu na Sarajevo Film Festivalu, želi ponovo stati na skije. “Ne pomišljam da se to neće ostvariti. Previše to volim da bih odustala od snova iz djetinjstva. Vjerujem da moje vrijeme tek dolazi.”
Ima svoj način mentalnog treninga, temu zdravlja isključila je iz svojih razgovora, prepustila je tu brigu doktoricama pa nema straha. “Ne volim kad ljudi kažu da mi je težak život. Nije. To od mene neće nikad niko čuti. Moj život je samo pun izazova. Ne brojim ih, samo ih uspješno savladavam. Bilo je situacija kada nisam znala kako da savladam emocije, plakala bih, vrištala. To bi se dešavalo kad bih saznala da neki nalaz nije dobar, kad se ponovio kovid, kad sam izgubila prijateljicu, liječenje u Turskoj… Sve su to još bolne teme. Tu su ponovo moje doktorice pomogle da se izvučem.”
Ponekad bi nazvala svoje profesore sa Pedagogije na Filozofskom fakultetu da joj daju savjet kako da prihvati ono što joj se dešava, kako da ide dalje jako i odlučno. “Sama ne bih mogla; ja sam neko ko govori kako se osjeća. Rješavam sve tamo gdje treba, jer ne bih mogla skupljati u sebi.”
Dva mjeseca u turskoj bolnici Acibadem bila su joj, kaže, najgora u životu. Nikad se nije osjećala tako bespomoćno i usamljeno. “Sve je išlo naopako, sve što sam imala na KCUS-u, odjednom sam izgubila: sigurnost, povjerenje. Mnogo je to uticalo na mene i mislim da se još nisam od toga oporavila, i dalje je to teška tema.”
Sedina je nedavno bila i u Švicarskoj; u rekordnom roku su skupljena sredstva za njeno liječenje. Tamo je oborena dijagnoza koju su postavili u Turskoj, a isto mišljenje je dobila od još nekih inostranih klinika. “Ispada da sam bezveze tih 60 dana provela tamo, pa mi sad kad pomislim na Tursku sve još teže pada. Ne krivim nikoga, to je tada bio jedini izlaz i sama sam to htjela, ali sam doživjela mnogo lošeg. Nisam znala kako se sama boriti sa svime što se dešava. Htjela sam samo živa da se vratim, toliko sam se tamo loše osjećala i jedva čekala povratak u Sarajevo.”
Uz sva iskušenja i borbe, u novu godinu ulazi vedro, sa željom za ozdravljenje i da ne bude više nikakvih komplikacija. “Želim živjeti van bolnica, šetati, biti sa prijateljima, vratiti se sportu i životu kakav sam imala prije bolesti.”
