Piše: Sead Đulić za Tačno.net
Valja reći da je moja generacija naivno vjerovala da je fašizam pobijeđen, uprkos svjedočenju pojavama fašističkog djelovanja. Bili smo uvjereni da su to incidentne pojave i da je front antifašističkih snaga toliko nadmoćno jak da te pojave nismo ozbiljno shvatali.
A onda dođoše devedesete prošloga vijeka i srušiše sva naša vjerovanja i ubjeđenja. Postadosmo svjedoci fašističkom orgijanju na kojem bi pozavidjeli i majstori smrti iz Drugog svjetskog rata. No, nije mi namjera pisati o činjenicama koje su poznate svima ili gotovo svima. Strašne su to činjenice i o njima valja kontinuirano govoriti, upozoravati na njih i iz toga učiti kako bi se zlo spriječilo u svom korijenu, ali ovog trena imam drugu namjeru.
Namjera mi je nešto napisati što me muči, proganja i na neki način frustrira već 27 godina, a desilo se upravo 9. maja 1993. godine u Mostaru. No, dozvolite mi da prije nego što napišem o čemu želim govoriti citiram Hrvatski leksikon koji kaže: “bijela zastava, znak koji u ratu ističu pojedinci ili vojne jedinice objavljujući da su voljni prekinuti vatru, ili pregovarati, ili se predati (kapitulirati)”.
E, to je to, želim govoriti o pozivu na kapitulaciju 33,4 % stanovnika Mostara koji su se samo dvije godine ranije na popisu stanovništva izjasnili kao Muslimani i predstavljali za dlaku najbrojniji narod u gradu.
O čemu se radi?
Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju.
Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne postrojbe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost.
A ta sigurnost bio je Gradski stadion, poznatiji kao Veležov stadion, koji je pretvoren u sabirni centar. Sve je to neodoljivo podsjećalo na puč u Čileu kada su stadioni imali istu namjenu.
Zašto me ovo proganja?
Hrvatski leksikon, ranije citiran, govori o prekidu vatre i vojnim jedinicama, a ovdje se radi o kompletnom stanovništvu, pripadnicima jednog naroda. Neko, čitaj HVO sa potpisom Jadranka Topića, proglasio je sve građane Mostara – Muslimane pripadnicima vojnih jedinica neprijateljske vojske i pozvao ih na predaju i kapitulaciju. I ovo neodoljivo podsjeća na vrijeme Drugog svjetskog rata kada je, takođe, jedan narod prisiljen da nosi žute trake i proglašen neprijateljem.
Ishod je dobro poznat svima. Isti scenarij, isti postupci, samo je boja drugačija, a rezultat u oba slučaja smrt. Jasno je svima, ali neke stvari valja uporno ponavljati da ako se ne predate, ne kapitulirate postajete legitimni vojni cilj i na vas se može otvoriti vatra, jer vi ste neprijateljski vojnik. To što ste žena, dijete, starac, što ste invalid i civil, nije važno. Niste kapitulirali po proglasu koji je uporno ponavljan.
A i proglas svojim stilom i jezikom neodoljivo podsjeća na Poziv Srbima od 14. kolovoza 1941. godine izdat od Gradskog redarstva u Mostaru i sa potpisom predstojnika redarstva, izvjesnog Krtalića. Poziv daje upute o iseljavanju iz Mostara iseljeničkim vozom i, takođe, daje upute šta se smije ponijeti i gdje valja predati ključeve od kuća.
Naravno, osim stila i jezika i metode su iste. Umjesto iseljeničkog voza uslijedio je progon na lijevu obalu Neretve, umjesto Jasenovca imali smo Heliodrom, ali i mnogo smrti na sve strane i na najbrutalnije načine. Ali kad govorim o smrti i ubijanju nije sama smrt i broj ubijenih u tom orgijanju ono što me muči. Mene muči strast sa kojom je ubijano, strast sa kojom su činjeni zločini, strast naučena i nadahnuta na najmračnijim događajima što ih pamti istorija na ovim prostorima.
Zašto pišem o ovome toliko godina kasnije. Ja sam ratnu priču završio onog časa kada je rat prestao i ne volim o njemu govoriti, ali…ja ponovo vidim onu istu strast koja me proganja 27 godina, strast sa kojom se Mostar i dalje uništava, strast sa kojom se brane neodbranjivi stavovi i politika, strast sa kojom se 27 godine kasnije danas i ovdje, drugačijim sredstvima, ostvaruju ciljevi promovisani bijelim zastavama. Danas, 27 godine kasnije, mnogo glasnije odzvanja proglas kojim mi se naređuje da na balkon svog stana izvjesim bijeli čaršaf.
Toliko glasno mi odzvanja taj proglas da više ne koristim bijelu posteljinu.
A vi?
