To što se Ambasada SAD u Sarajevu distancirala od politike Stranke demokratske akcije (SDA) na način da je njenom lideru poručila da „ne dijele iste vrijednosti“, te mu spočitala korupciju i vjerski radikalizam, bilo je za očekivati.
To što se Ambasada SAD u Sarajevu distancirala od politike Stranke demokratske akcije (SDA) na način da je njenom lideru poručila da „ne dijele iste vrijednosti“, te mu spočitala korupciju i vjerski radikalizam, bilo je za očekivati.
BAKIRE, RECI KORUPCIJA
Ovakav reakcija američkog ambasadora M. Murphya nikoga nije iznenadila jer se radi o opće poznatoj istini. Urednik portala The Bosnia Times Nedžad Latić je, na primjer, prije 7-8 godina u jednom intervju prozivao Bakira Izetbegovića, kao i tadašnjeg reisul-ulemu Mustafu Cerića, da će im „dati dukat, samo nek izuste riječ korupcija“. U istom intervjuu je ustvrdio, a to je ponavljao u nekoliko navrata u svojim javnim nastupima, da će „dvije otrovnice, korupcija i vjerski radikalizam, koji se ogleda u vehabizmu, ubiti ideju na kojoj je nastala SDA“. Režimski novinari poput Senada Avdića, cinično su se naslađivali nad ovom Latićevom dosjetkom tvrdeći da je siromašan i da blefa jer nema dukata. Dok su ga vehabije prerušene u tjelohranitelje Bakira Izetbegovića pokušale ga ubiti, što je opet Avdić iskoristio da se naslađuje izvještavajući o napadu na Latića viješću naslovljenom da je „Latić udaren u glavu“. Sve su ovo znakovi moći, arogancije i osionosti režima u vrijeme kulminacije moći iskazanoj u stranačkom sloganu „snaga Bosne“. Tad se Izetbegović junior ponašao kao da je osvojio cijeli svijet pitajući se:“Bože, gdje mi je kraj?!“
Znao je da ima podršku najveće sile svijeta, a uz to i podršku vođe jedne od najmoćnije islamske zemlje.Radi se o predsjedniku Turske Recepu Tayipu Erdoganu. To je bilo vrijeme opće islamofobije u svijetu kada je zapad proglasio islam za glavnog svog neprijatelja. Umjereni islam, kakvog su tokom agresije uspjeli iskazati bosanski muslimani, prije svega kroz ideologiju proislamističke stranke SDA, sasvim je odgovarao američkoj politici na globalnom planu.
UBIO IDEJU SDA
Ipak momenat uspona Izetbegovića se bazira primarno na korupciji, što su tada Amerikanci previdjeli jer su davali prednost ideologiji. Naime, tada su sarajevskom političkom, dakle bošnjačkom scenom dominirali umjereni nacionalista Sulejman Tihić i rigidni sekularista Zlatko Lagumdžija. Njima dvojici je kormilo bio preuzeo Haris Silajdžić, sa imidžem poželjnog evroskog muslimana čija Stranka za BiH (S za BiH) se radikalno klonila komunizma, nacionalizma i islamizma. Pošto je Tihić već bio izgubio od Silajdžića u utrci za člana Predsjedništva BiH, bio bi veliki rizik i poniženje za njega ako bi se to ponovilo. U međuvremenu je Silajdžić bio u vrlo lošim odnosima sa Američkom ambasadom zbog rušenja tzv. Aprilskog paketa, čiji su autori bili Tihić i Lagumdžija. Stoga se Tihić pitao da li bi Amerikanci dopustili Izetbegoviću junioru koji se sam nudio da iziđe Silajdžiću na mejdan. Pošto se Tihić nije ni usudio pitati Amerikance, Izetbegović se obratio svom pajdašu Lagumdžiji, da on urgira, bolje reči garantira za njega. Pošto je Lagumdžija bio uhvaćen u koruptivnu aferu „Reket“ trebao mu je Izetbegović da svojim vezama utiče na tužilaštvo obustavi istragu protiv njega, a da će se ovaj zauzeti kod Amerikanaca za njega. Bio je to uspješan dogovor i obojica su ispunila svoja obećanja. Navodno je tadašnji zamjenik ambasadora Jonathan Moore osobno saopćio Tihiću kako oni nemaju ništa protiv da Izetbegović bude kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH. Od tada Izetbegović vlada, dok su spomenuti akteri koji su doprinijeli njegovom usponu Tihić, Silajdžić i Lagumdžija popadali sa liderskih tronova „ko'kruške“.
Bukvalno se negdje na marginama postratne političke povijesti može sagraditi „groblje bošnjačkih političkih leševa“ koje su Izetbegovići „sahranili“ tokom svoje vladavine. Zbog ovog kompleksa i straha da i sami završena na spomenutom „groblju leševa“ svi oni koji su odstranjeni, ili koji su napustili SDA, a koje Izetbegović danas podrugljivo naziva „derivatima“, klonuli su se svega onoga zbog čega bi ih mogla „zaboljeti glava“. Tako da nikad, na primjer, niste čuli Silajdžića, ili njegovog nasljednika Semira Efendića, da kritiziraju Izetbegovića,a kamo li da izuste riječ korupcija. Doduše, u privatnim razgovorima Silajdžić bi iskazivao svoje zaprepaštenje „znakovima pored puta“ koje bi ostavljale vehabije, tvrdeći da su unakazili lice Bosne.
Stoga nakon što se Američka ambasada distancirala od SDA, čime su Amerikanci jasno dali do znanja bosanskim muslimanima da biraju sebi novog nacionalnog lidera, Izetbegović sigurno silazi sa političke scene. Može se reći da će njegova jedina politička zaostavština biti da je dozvolio da „dvije otrovnice“, korupcija i vjerski radikalizam, ubiju ideju na kojoj je nastala SDA.
