Pismo je objavila na Facebook stranici “Pravda za Davida”, a mi ga prenosimo u cjelosti.
Otvoreno gospodinu Miloradu Dodiku, predsjedavajućem Predsjedništva BiH, a time i mom Predsjedniku
Poštovani gospodine Predsjedniče,
Potpuno svjesna činjenice da sam za Vas niko i ništa, jer ja Vama nisam ni rod, ni „pomoz Bog“, tek samo „tamo neka žena“ potpuno nevažna, i znam da Vama nije bitno ni da li sam ja živa ili mrtva, zdrava ili bolesna, iako bi trebalo da Vam nije svejedno jer ste ste Vi sada, preko Predsjedništva BiH, i moj Predsjednik, Predsjednik ste i nas koji nismo konstitutivni.
I upravo iz činjenice što ste i moj Predsjednik, kao i samoproglašeni najveći zaštitnik srpskih interesa u BiH, crpim svoje pravo da, iz na žalost potpune nemoći, uradim jedino što mogu, a to je da Vam napišem ovo otvoreno pismo.
Na ovaj čin, nakon svega i svačega, su me naveli Vaši prestrašni postupci prema okupljenom narodu u Banja Luci, za koje pretpostavljam da nisu bake-teroristi, majke-terorist, očevi-teroristi, djeca-teroristi. Moja obaveza školovane osobe, i moje rodno porjeklo koje vodim iz Šumadije, iz Kragujevca, kao unuka potpukovnika Kraljeve vojske, Stojana Dimitirjevića, koji je opet sin Jelene Dimitrijević, učiteljice, među prve četiri u Srbiji, tjera me da barem ovako učinim nešto i dignem svoj glas protiv onoga što radite nedužnim ljudima očekujući vrlo racionalno i svjesno da će me zbog toga „glava zaboljeti“.
Jasno je da kao neko ko živi u Federaciji BiH, a nosi prezime Dimitrijević Vama nije bitan, i nije Vam bitan ni moj djed koji je dva rata davao svoj život za Srbiju i Jugoslaviju, ni moj otac koji je vodio sektor razvoja u jednom segmentu vojne industrije i kao stručnjak dorađivao snajper na Titovoj pušci, jer, Bože moj, ja nisam član Vašeg SNSD-a i tu Vaš interes za srpski narod prestaje.
I posebno, nisam ja ni Srpkinja po Vašim mjerilima, jer me ne podoji srpska majka i zamislite strašnog li grijeha- tokom rata ostah u svom rodnom gradu. Ostah, jer su me vojnički odgojili da se ne bježi kad je nevolja, jer su me naučili da štakori prvi napuštaju brod koji tone, ali nisam ja dužna Vama objašnjavati zašto ja ostah, ali sam dužna da kažem ono što bi moji preci koji su iz srca Srbije Vam rekli iako, znamo svi da ono što pišu obični građani (a nismo mi nimalo obični čim sve ovo trpimo) nikog nije ni briga.
Rekoh već da sam unuka potpukovnika Kraljeve vojske iz dva svjetska rata i odgojena sam na djedovim načelima i principima koji se ne mjenjaju i ne prodaju. Djed iza II svjetskog rata nije želio ni da obučava partizansku vojsku jer se zakleo Kralju na vjernost, što je Vama sigurno glupo ali to se zove karakter i principijelnost. Odgojena na tim pravilima, zgražavam se nad onim što Vi radite.
Jer, učena sam čestitosti koja podrazumjeva da se na nejač ne ide teškim oružjem, da se civili ne udaraju, niti na bilo koji način maltretiraju, a posebno se to vezalo u mojoj kući za srpsku vojsku. Učena sam da bol onog koji je preživio tragediju, kao što je to gospodin Davor Dragičević, i majka Suzana, poštuje i da se sve čini da im se bar pokuša olakšati njihova bol. Šta bih ja sad mogla reći svom djedu i ocu?
Samoprolašeni zaštitnik srpskog naroda izlazi na civile, na stare, na djecu sa policijom pod teškim naoružanjem, i uz to tvrdi da je zaštitnik tog naroda! Kako to da im kažem, a da se oni ne prevrću u grobu? Kako bih rekla da batinate narod kad mog djejda ni u logoru kod Njemaca nisu batinali jer je bio oficir? Da mu kažem da je zločinac Hitler mao neki kodeks prema oficirima Kraljeve vojske, a da zaštitnik srpskog naroda nema nikakv kodeks prema civilima svog naroda?!?!
Da kažem i ocu i djedu da me izvođenje onako naouražane policije na narod, 25.12. 2018. potsjetilo na moj Kragujevac, kad su fašisti izveli učenike sa nastave i streljali ih u Šumaricama da pokažu siluosvete. Da im kažem da se „zaštitnik srpskog naroda“ u BiH na isti način sveti sopstvenom narodu.
Znate li koliko je to za njih kao za čestite Srbe teško. Ne bih rekla da znate, jer da znate ne biste to radili. Jasno je meni da političare ovih prostora obliva radost koja im se poput droge razlijeva tijelom i stvara ovisnost o gospodarenju našim životima, ali moram Vas razočarati da se mi snalazimo već generacjama bez podrške vlasti i imala sam sreću da na krilima različitog rodnog porjekla moje porodice spasim svoje dijete svog ovog zla, a time i sebe. Uspjevate vi svi koji želite da gospodarite nama da otežavate naše živote; to da, ali ipak ne gospodrite u potpunosti jer dio nas koji živimo ovde ipak uskraćuje Vam Vašu drogu potpunog vladanja nad nama.
Kao žena, majka, intelektualka, ja Vama ne mogu ništa bez obzira na moje zgražavanje nad Vašim postupcima, osim da Vam napišem ovo pismo. Pismo za koje sumnjam da će Vas dotaći i da će u Vama bilo šta ljudsko pokrenuti, ali pismo zbog kojeg bi moj djed i otac bili ponosni na mene, a nekad i moje dijete koje će znati da se mama borila za njen život ovde, ali zbog prevelikog broja ljudi koji se drogiraju upravljanjem naših sudbina, na žalost nije uspjela. Pismo kojim perem svoj obraz i svoje prezime.
Nevažna, nebitna, marginalna, iz „teheranskog” Sarajeva
Dr. Zinaida Dimitrijević, dipl.ing.maš.
