– Rođena je 1914. godine u Bosanskom Šamcu, ostala siroče u Prvom svjetskom ratu, a nakon toga su je rođaci doveli u Sarajevo gdje je provela djetinjstvo, udala se, izrodila djecu, imala lijep život i doživjela duboku starost.
Nana Ajka Lokmić već više od 70 godina živi u staroj bosanskoj kući u sarajevskom naselju Kovači. Početkom maja proslavila je 104. rođendan. Rođena je 1914. godine u Bosanskom Šamcu, ostala siroče u Prvom svjetskom ratu, a nakon toga su je rođaci doveli u Sarajevo gdje je provela djetinjstvo, udala se, izrodila djecu, imala lijep život i doživjela duboku starost.
Ima četvero djece, sedmero unučadi i jedno praunuče. Nana Ajka kaže da ima divnu starost, da se svi brinu o njoj i ugađaju joj. Ona je i veliki gurman, a najviše voli domaću hranu.
“Imala sam društvo, išli smo po teferičima, pjevali, a sada nema ništa od toga”, ispričala je još uvijek vesela nana Ajka dok sjedi na svojoj staroj bosanskoj sećiji koju ne dozvoljava izbaciti iz kuće.
Preživjela je tri rata, a najteži je, kako je kazala, bio Prvi svjetski.
“Nije bilo ničega, bilo je puno sirotinje. Nije bilo ni hrane, ni obuće, odjeće”, kazala je nana Ajka.
Danas nije ništa kao prije.
“Sada je sve drugačije. Nije kao prije. Nema ljepote od prije. Bila je sloboda. Veselili smo se. Sada niko nikome ne ide, a prije su se pravila sijela, ćetenija. Vrata su vazda otvorena bila, a sada su sva zaključana”, pojasnila je nana Ajka.
Nana je ostala sama u mahali gdje je nekada bilo mnogo njene generacije.
“Nema nikoga. Sve je pomrlo. Ostala sam sama. Ali kćerke i sinovi su tu”, ispričala je nana. Klanjala je i postila sve do stote godine. Zbog lijekova morala je prestat.
“Postila sam sve do svoje 100. godine, sada ne mogu. Počela sam postiti još kao mala. Postila sam i klanjala stalno, sada ne mogu ni abdest uzeti, ne mogu ići u džamiju, a malo i zaboravljam”, prisjetila se Ajka kroz suze.
Uz nanu su uvijek kćerke Zumreta i Zineta.
“Rođena je u Bosanskom Šamcu od porodice Bešlagića. Rođena u Prvom ratu, kada je ubijen Ferdinand. Nakon dvije godine ostala je siroče. Nakon smrti roditelja, nju i sestru Fatimu prihvatio je brat. Došla je ovdje, rodbina ju je prihvatila, tu je provela ostatak djetinjstva. Tu je upoznala oca, udala se u 24 godini. Imali su dobar život”, ispričala je Zineta.
Imali su privatnu pekaru, a Ajka kada bi bila slobodna od djece pomagala je i tamo.
“Dugo živi u ovoj kući, u njoj smo se svi mi rodili”, kazala je Zineta. Iako sinovi imaju i preko 70 godina, kako je kazala, Ajka se još uvijek brine za njih i o njima.
“Inače, ona je veliki veseljak, voljela je pjesme, da se druži. Prije nije bilo izlazaka, da se druže po restoranima, nego su oni organizovali sijela u kućnom ambijentu. Sviralo se i pjevalo, to je njoj ostalo u sjećanju. Ona misli da danas ništa ne valja, ne valja odgoj djece, hrana. Kako kaže, sve je prije bilo bolje, kvalitetnije. Ona kaže da su se prije stariji više poštovali. Sve joj to smeta. Ali ipak nastoji da se prilagodi ovoj situaciji i dosta je uspjela u tome”, izjavila je Zineta.
Ajka je, kako kaže, veliki gurman.
“Do skora je sama pravila baklave, ružice. Sve je sama razvijala jer ne vjeruje u ove gotove jufke koje se kupuju”, istakla je Zineta navodeći da je po tome bila poznata u svojoj mahali.
Danas, ispričala je Zineta kroz smijeh, znala je kritikovati neka jela koja one naprave, kazavši da to nije onako kako je ona spremala.
Nana Ajka postila je od sedme pa do 100. godine.
“Pred sami ramazan morala sam joj pročitat cijeli ilmihal jer mi se žalila da je zaboravila neke dove. Počela je postiti jako rano jer joj je brat bio veoma strog i tražio je od svih da to upražnjavaju. Ona je postila i klanjala od sedme do stote godine”, naglasila je Ajka.
Prestala je postiti nakon što su joj objasnili da ne može više jer mora da pije lijekove.
“Teško joj pada što ne može klanjati i postiti”, ispričala je Zineta.
Nana Ajka, kako je kazala, bila je strog roditelj i tražila je mnogo od djece, da su vrijedni, da uče u školi, da poštuju starije u komšiluku…
Na odlasku, nana nam je i otpjevala pjesmu koju samo ona zna, čak i kćerke kažu da je nikada nisu čule, ali navikle su, jer Ajka često zapjeva melodiju koju samo ona zna, iz svog vremena. Pozdravlja se sa svima i šalje nam osmijeh koji nas je i dočekao u staroj bosanskoj kući u ulici Mejlijina, na Kovačima.
