Unsko-sanski kanton polako nestaje zbog iseljavanja ogromnog broja građana. Nestaju cijela sela, dok je u gradovima sve manje stanovnika. Bez kapitalnih ulaganja sa viših nivoa vlasti i bez strategije koja bi imala za cilj spriječiti ili barem ublažiti ovaj negativni trend. Narodnim jezikom kazano – daleko od očiju, daleko od srca, zaboravljen i kanton slučaj, koji je prepušten na milost i nemilost politike, zaglavljen u slijepoj ulici u kojoj se našao nakon raspada stare i formiranja nove države.
Semira Degirmendžić je novinarka Fokus portala, porijeklom je iz Krajine. Smatra da su politike, koje kreiraju raspodjelu sredstava prema kantonima i kriteriji koje primjenjuju, oduvijek bili upitni, ali nikada nisu bili podložni nekoj ozbiljnijoj raspravi i propitivanju.
“Evidentno je i dokazano je da se sredstva i dobit koja se naplate iz Unsko-sanskog kantona po raznim osnovama od učešća u dobiti velikih javnih preduzeća poput “BH Telecoma” ili “Elektroprivrede”, kao i poreza i akciza ne vraćaju u dovoljnoj mjeri kroz ne samo velika, kapitalna ulaganja kao što su određeni projekti koji bi prije svega otvorili nova radna mjesta u realnom sektoru u Krajini, nego je taj dio zemlje zapostavljen kada su u pitanju i obavezna ulaganja kroz infrastrukturne projekte, poput održavanja postojeće ili izgradnje bolje putne komunikacije unutar kantona i one koja ga povezuje s drugim dijelovima BiH.“, mišljenja je Degirmendžić.
Nepravedna raspodjela
Dodaje, kako je takav odnos ohrabrio donosioce odluka o nepravednoj i neravnopravnoj raspodjeli ne njihovog, nego novca građana da ih nastave transferirati u ona područja gdje projekte realiziraju investitori koji su bliski vlasti.
„Tako je Krajina godinama uskraćena za ulaganja dijela javnih sredstava u ekonomiju koja bi doprinijela njenom razvoju, ali i ostvarenju socijalnih ciljeva koji bi trebali da su visoko na listi prioriteta svake države. Da to nije tako mogli smo se uvjeriti i tokom pandemije, gdje primjerice s federalnog nivoa niti jedna marka nije dodijeljena Kantonalnoj bolnici “Dr Irfan Ljubijankić”, dok su recimo klinički centri u Sarajevu, Tuzli, te bolnica u Mostaru iz federalnog budžeta dobili milione maraka. Slično je bilo i s odlukom Vlade FBiH iz aprila prošle godine kada su donijeli skandaloznu, kasnije poništenu odluku o raspodjeli ukupno 21 miliona maraka kantonima i općinama, a iz koje je bilo vidljivo da se pri raspodjeli tih sredstava uopšte nije vodilo računa o ravnomjernoj raspodjeli novca proporcionalnoj barem broju stanovnika u gradovima i kantonima“, ističe kolegica Degirmendžić uz konstataciju da se upravo na tom primjeru moglo vidjeti da vlasti u principu razmišljaju na njima svojstven način “daj više onima koji ionako imaju, oni kojima ionako ne dajemo, na to su već navikli”.
Krajišnici sa sarajevskom adresom, okupljeni oko Udruženja građana Bosanske krajine sa sjedištem u Sarajevu, godinama pokušavaju skrenuti pažnju javnosti, ali i viših nivoa vlasti sa sjedištem glavnom gradu BiH na ovaj problem. Međutim, isključivog krivca za ovakvo stanje vide u političkim predstavnicima Unsko-sanskog kantona na višim nivoima vlasti.
„Teška srca se stiče dojam da su deceniju-dvije krajiški političari dolazili u Sarajevo kao predstavnici stranaka, a ne Krajine. Zadovoljavali su se time da ih u stranačkim centralama pohvale kako su lojalni i odani, umjesto da su bili timski igrači krajiške reprezentacije. Svojim inicijativama i projektima tokom zadnjih godina, uspjeli smo nametnuti priču o viziji Krajine, odnosno strategiji razvoja Unsko-sanskog kantona oko koje se trebamo i moramo okupiti i ne gledati na to kroz prizmu stranaka, već znanja i vještina.“, poručuju iz Udruženja.
Kako bi ukazali na zapostavljenost ovog dijela BiH, Udruženje građana Bosanske krajine izdalo je publikaciju pod nazivom “Akcizna politika u BiH” u kojoj su analizirali prikupljanje sredstava putem Zakona o akcizama.
U istraživanju je učestvovao makroekonomski analitičar Faruk Hadžić, koji u pomenutoj analizi ističe da je Unsko-sanski kanton u periodu 2014-2018. godina kroz akcize izdvojio 200 miliona KM, a zauzvrat nije dobio niti jednu investiciju kroz projekat investicija FbiH, niti je finansiran ni jedan projekat u sektoru transporta i saobraćaja.
“Ovdje imamo sada dva problema. Prvo, građani u cijelo državi, pa tako i na području Unsko-sanskog kantona, plaćaju akcizu koja ide u budžetsku potrošnju, umjesto u cestogradnju, te plaćaju putarinu za izgradnju autocesti, koja se ne uzmjerava ravnomjerno na cijelu državu. Najveći gubitnici ovakve politike su Unsko-sanski i Tuzlanski kanton, koji još uvijek nemaju ni metra izgrađene autoceste, a pitanje je da li uopšte ima nešto spremno od gotovih projekata za gradnju. Drugim riječima, svi trošimo gorivo, a samo jedan dio prikupljenih sredstava ide u samo određene kantone.“, pojašnjava Hadžić.
Dodaje, kako nema ni utvrđenih prioriteta, te da je nedavno objavljeno da se od novca, koliko je uloženo u gradnju 10 kilometara zeničke zaobilaznice moglo izgraditi 30 km autoceste na nekom drugom području.
Zbog čega umjesto zeničke zaobilaznice nisu recimo TK i USK dobili bar po 15 km autoceste? – pita se Hadžić.
Politiku ne zanima razvoj
Dugogodišnji parlamentarac i krajiški političar Senad Šepić naglašava da pravih kapitalnih investicija nema ni u cijeloj BiH, te dodaje kako je Unsko-sanski kanton u tome samo najdrastičniji primjer odsustva bilo kakve vizije razvoja u ovoj zemlji, a pogotovo ravnomjernog regionalnog razvoja.
„Nema kapitalnih investicija ni u Sarajevu, ni u Hercegovini, nema ih ni u entitetu RS, a neću reći ništa novo ako kažem da je i onaj dio industrije kojeg je bilo moguće poslije rata osposobiti i ojačati više namjerno nego nenamjerno devastiran. Zbog toga imamo masovno iseljavanje koje je najizraženije u Krajini, jer je ona istovremeno i najbliža Evropskoj uniji a i najdalje od očiju vlasti u Sarajevu. Najveću krivicu, naravno, snosi vlast koja nema sluha ni za šta osim kratkoročnih partikularnih interesa i političke partije koje realno ne zanima nikakav razvoj nego su fokusirane na maksimalnu eksploataciju resursa ove zemlje.“, kaže Šepić.
Priznaje da dio krivice snose i krajiški političari koji su u zamjenu za sitne privilegije žrtvovali interes svog naroda.
„Ja sam se protiv takvih i toga borio, bio sam svojevremeno najaktivniji parlamentarac i većina mojih inicijativa je bila vezana za Unsko-sanski kanton i druge regije koje su van fokusa Sarajeva. Iz svog iskustva znam kako je teško raditi kada protiv vas najžešće idu oni koji bi vam trebali biti najvažniji i najpouzdaniji saveznici. Nadam se da je to vrijeme prošlo i da su barem neki krajiški političari svjesni da samo zajedno možemo spasiti Krajinu.“, zaključuje Šepić.
Menadžer Kemal Hrnjić, dugogodišnji uspješni direktor njemačke kompanije Meggle u Bihaću, smatra da je odgovornost podijeljena, te da su podjednako krivci politički predstavnici Krajine u Sarajevu i sami političari u glavnom gradu države koji nemaju sluha za ovaj dio Federacije BiH.
“Nakon rata mnogi gradovi, mjesta i naselja u BiH su bili porušeni i trebali su obnovu. Sarajevo kao glavni grad države mnogo je stradao u ratu i trebalo je dosta sredstava da se izvrši njegova obnova. Prirodno je da su vlasti u Sarajevu fokus za ulaganje upravo stavili na Kanton Sarajevo, ali se nije smjelo dogoditi da se ujedno ne obezbjedi ravnomjeran razvoj i drugih područja na teritoriji Federacije BiH. Neki kantoni čiji su politički predstavnici bili glasniji i jasniji sa svojim zahtjevima prema višim nivoima vlasti su se uspjeli izboriti za bolju poziciju. Predstavnici politika sa Unsko-sanskog kantona su veoma razjedinjeni i nemaju zajednički artikulisan nastup prema centrima odlučivanja u Sarajevu.”, kaže Hrnjić.
Dodaje, kako su u vrijeme dok je Unsko-sanski kanton u Sarajevu predstavljao dr.Irfan Ljubijankić, svi građani kantona imali osjećaj da ih predstavlja prava osoba, državnik koji prije svega štiti interes države BiH, a samim tim i Unsko-sanskog kantona, te da u svemu tome nije nedostajalo osjećaja za obične ljude i njihove probleme.
Zakonska rješenja
“Nakon njegovog odlaska sve ove godine smo pokušavali pronaći osobu koja bi barem približno uspjela predstavljati kanton na višim nivoima vlasti, ali bezuspješno. Bilo je i sad je tu dosta obrazovanih ljudi koji obnašaju neke od funkcija u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, čije formalno obrazovanje nam daje za pravo da očekujemo korake u smjeru razvoja Unsko-sanskog kantona, ali za sada nema pomaka. Političke stranke koje su obnašale vlast na nivou FBiH i BiH očito nisu imale interesa za ulaganje u Unsko-sanski kanton, a naši predstavnici u tim strankama nisu uspjevali, a možda nisu niti pokušavali, nametnuti pitanje razvoja kantona kao prioritetnu temu. Svojim podaničkim odnosima i zadovoljavanjem ličnih interesa ostajali su nijemi na probleme građana kantona, a od njih se, čini mi se, upravo to i očekivalo. Odlaskom u Sarajevo zaboravljali bi brzo tko ih je i zašto tamo poslao.”, direktan je Hrnjić.
Novinarka Degirmendžić kaže da je protivnik teorija da “Sarajevo ne voli Krajinu” u smislu da se stvaraju animoziteti između građana, jer takav narativ može samo dovesti do novih neosnovanih podjela i štete od koje će korist imati samo oni koji su uistinu odgovorni za stanje kako u Krajini , tako i u čitavoj zemlji.
„Čak i kad koristimo sintagmu “političkog Sarajeva” u smislu donošenja odluka, ona opet nije samo “sarajevsko” jer odluke donose nosioci funkcija iz različitih političkih stranaka, a koji dolaze iz različitih dijelova zemlje. Stoga i odgovornost i krivica su na vladajućim strukturama koje nemaju ni strategiju, ni plan, ni viziju kako jačati državu i sve njene krajeve kroz jačanje ekonomije i standarda svakog građanina, nego prvenstveno rade i djeluju mahom za lični i interes stranaka iz kojih dolaze.“, smatra kolegica Degirmendžić.
Mišljenja je da bi jedinstveniji nastup, kako predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u FBiH i BiH iz Krajine, tako i političara iz USK-a iz tamošnjih organa vlasti znatno doprinio promjeni odnosa vlasti prema ovom kantonu.
„Sve dok jedinstvo političkih predstavnika iz Krajine na ključnim pitanjima, poput ovog da se u taj dio zemlje mora i treba više ulagati ne postane imperativ za svakog zastupnika i dok se svi zajedno ne potrude da se njihov glas više čuje, oni neće moći reći da su zastupnici građana koji su ih birali, nego su zastupnici politika koje u ovom slučaju ne idu u korist građana Unsko-sanskog kantona.“, ističe Degirmendžić.
Dodaje, da bi se ravnomjernija i pravednija raspodjela sredstava za Krajinu mogla postići donošenjem zakonskih rješenja koja će striktno propisati kriterije po kojima bi budžetski novac, uključujući naravno i taj namijenjen za kapitalne investicije biti dijeljen i uložen shodno prioritetima i potrebama.
Istog je stava i Senad Šepić, koji podcrtava dva načina kako ovu negativnu praksu u budućnosti promijeniti i na kojima, kaže, on lično radi.
„To su jačanje pozicije političara iz Krajine i njihov jedinstven nastup u Sarajevu, i usvajanje zakona o ravnomjernom razvoju i ulaganjima u cijelu BiH, koji bi pravedno riješio mnoge postojeće zapostavljenosti i opravdana nezadovoljstva i pomogao svakoj regiji i dijelu BiH da se brže pokrene i razvija. Ovo zakonsko rješenje bi bio i pravi test svih ostalih lidera u BiH koji bi time konkretno pokazali koliko su i da li su zaista za jednak razvoj i podršku svakom dijelu BiH, ili su im to samo političke floskule, kad dolaze po glasove u razne bh. regije.“, kaže Šepić
