Kako Sara objašnjava za “Blic”, njena majka porodila se 23. septembra 1995. godine u beogradskom porodilištu. Porođaj je protekao normalno, a beba je došla na svijet oko 4 sata ujutru. Sve je bilo u redu i djevojčica je zaplakala na vrijeme.
Dan nakon porođaja medicinska sestra saopštava da je beba umrla
Ipak, u to vrijeme bebe nisu bile u istim sobama sa porodiljama, te je Sarina majka uspjela da vidi svoju kćerku tek sljedećeg dana oko 10 sati ujutru. Nažalost, to je bio i posljednji put da ju je vidjela.
“Medicinska sestra je iznijela bebu, ona ju je vidjela i pitala je kada će je dobiti na dojenje. Odgovorila joj je da je ona prvorotka, i da će morati da sačeka dok ne dobije mlijeko i da se ništa ne brine, jer oni prehranjuju bebe. Također, spomenula joj je da će možda svoju bebu vidjeti poslije ručka. To je bio 24. septembra 1995. godine”, počinje priču za “Blic” Sara.
Kako dalje nastavlja da prepričava slijed događaja, majka se vratila u sobu da bi negdje oko 11 sati došla sestra i tražila joj zdravstvenu knjižicu,
“Moja majka je u to vrijeme bila izbjeglica i imala je izbjeglički karton na osnovu kog se liječila u Srbiji, jer smo mi porijeklom iz Doboja. Zatim je oko 11:30 doktorka ušla u sobu i na najbrutalniji način saopštila mojoj majci da je njena beba preminula. Majka je počela da histeriše, da bi joj doktorka rekla da se smiri, da ovdje ima još porodilja i da spakuje stari i krene u drugu prostoriju”, priča Sara potresne detalje.
Sara pojašnjava da agonija njene majke tek tada počinje. Odvode je u malu sobicu sa jednim krevetom, daju injekcije, a majka se kroz maglu sjeća samo jedne rečenice.
-Neka medicinska sestra ju je mazila po kosi i pričala da je mlada, da će sve biti u redu i da će imati još djece – kaže Sara.
Ubrzo, stigao je i Sarin otac. Umjesto da prvi put ugleda svoju kćerkicu, dobija stravične vijesti. Skrhan bolom pokušava da pronađe objašnjenje, a onda dobija prvu verziju priče.
“Otac je također taj dan došao sa poklonima, radujući se posjeti bebi i ženi, ali su i njemu odmah saopštili da nešto nije u redu. Otac se naravno izgubio od ogromne količine stresa. Otac i majka su zajedno plakali. Otac je pričao sa nekim doktorom koji mu je rekao da je bebi jednostavno srce stalo, da je poplavila i da nije mogla da preživi. Također, rekao mu je da sve te bebe sahranjuju kremacijom u zajedničku grobnicu. Moji roditelji su tada bili jako mladi, mlađi od mene sada, a i danas sami sebe krive sto nisu reagovali na pravi način kao što bi to danas uradili. Najprije, tražili bi da vide svoju bebu. Međutim, oni tada nisu potpisali nikakav dokument, nikakvu dokumentaciju za obdukciju, niti kremaciju. Otac je tada molio nadležno osoblje da izvedu majku na drugi izlaz, a ne onaj gdje izlaze majke sa bebama. Oni to naravno nisu učinili i majka je sve vrijeme plakala gledajući kako drugi nose svoje bebe kući”, priča ova mlada djevojka potresne detalje.
Tuga i bol Sarinih roditelja natjerao ih je da nastave da tragaju za istinom. Nakon tragičnog događaja, odlaze u Sloveniju čekajući obdukcioni nalaz iz Beograda.
“Pošto su moji neko vrijeme nakon toga živjeli u Ljubljani, tetka je tražila taj obdukcioni nalaz i tek nakon šest mjeseci od smrti bebe ga je dobila. To je bio nekakav papir na kom piše da plućne komore nisu bile razvijene i da je to razlog zbog je beba preminula. Na tom papiru ne postoji nikakav pečat, niti ovjera, apsolutno ništa, samo je tako neprofesionalno napisano. Moja majka je sa tim papirom otišla kod jednog doktora u Ljubljanu koji je to pregledao, nasmijao se i rekao da to treba da se ponovi i da je obdukcioni nalaz neozbiljan. Sve je to tako trajalo, godine su prolazile, majka i dan danas sebe krivi što nije tražila da vidi bebu, jer bi je vjerovatno prepoznala iako je preminula”, kaže Sara.
Ipak, 20 godina kasnije, Sarina majka odlučuje da kontaktira jedno udruženje roditelja iz Srbije i na njihovoj stranici pronalazi uputstva kako da, kao roditelj koji sumnja da joj je dijete oteto, dođe do određenih dokumentacija. Tada, klupko počinje da se odmotava, a Gojići se suočavaju sa nizom nepravilnosti.
“To su moji roditelji i učinili, i odnijeli su sve te zahtjeve na adrese u Beograd, gdje su se ustanovile određene nepravilnosti. Dijete je rođeno, žensko, i postoji jedinstveni matični broj. Koliko znam, taj matični broj, ne može da se da nekome ko nema ime. Moja sestra je trebalo da se zove Maja, ali roditelji nisu ni stigli da joj daju to ime. Međutim, upisan je nekakav matični broj, iliti kako ga roditelji nestalih beba nazivaju – sintetički broj”, pojašnjava Sara za “Blic”.
Na papirima beba umrla prije nego što se rodila!
Ipak, nakon što su dublje zašli u potragu za Sarinom sestrom, shvatili su da matični broj pripada dječaku, a ne djevojčici. Također, upisano je da je datum smrti bebe nastupio prije njenog rođenja!
“Provjeravali smo taj broj u bazi podataka i on uopšte ne postoji. U izvodu iz matične knjige umrlih stoji da je muško umrlo, s tim da je upisano da je beba umrla prije nego što se rodila. Datum upisa najprije treba da bude kada je beba rođena, pa tek onda kada je umrla, međutim, u toj matičnoj knjizi je upisano prvo kada je beba umrla. Jasno se vidi datum upisa, odnosno, 18. septembra 1995. godine je upisana u matičnu knjigu da je umrla, pa tek onda 23. septembra 1995. u knjigu rođenih da je rođena”, priča ona.
Sa druge strane, postoje nepravilnosti i na groblju. Ne postoje podaci o tome da je beba pod prezimenom Gojić sahranjena.
“Iz JKP su nam rekli da o djetetu pod prezimenom Gojić, preminulom 24. septembra 1995. godine u tom beogradskom porodilištu, ne postoje nikakvi podaci koji govore da je sahranjeno na tom groblju, gdje je navodno i trebalo da bude sahranjeno. Također, postoji još jedna nepravilnost. Doktorica je saopštila majci između 11:20 i 12 sati da je beba preminula, a u papirima stoji da je smrt nastupila u 12:30 sati. Također su napisali u nalazu autopsije da je prijevremeno rođena beba što je apsolutno netačno, beba je rođena na vrijeme”, priča Sara za “Blic”.
Ipak, Sara je obećala sebi, ali i svojim roditeljima da neće prestati da traži svoju sestru. Gojići žele pravdu, žele da znaju gdje je djevojčica koju nisu stigli da drže u naručju, da vode u park, da isprate na matursko…
Nažalost, Sara je pored sestre koju nikada nije upoznala, izgubila dvije mlađe. Obje su bolovale od rijetke, progresivne bolesti i nažalost, izgubile bitku. Kako kaže, još uvijek ne zna šta bi rekla sestri kada bi je pronašla, ali je u jedno sigurna – neće prestati da traga za njom.
