Naciokratski politički diskurs i etnonacionalno orgijanje u javnom prostoru, pogotovo u medijima, ili, pak, lažna i kukavična prenemaganja “šta nam sve dušmani rade”, nisu samo ušli u sve pore postojećih bosanskohercegovačkih društvenih realnosti nego gotovo pa nastoje izuvjetovati naše svakodnevne svjetove i živote. Cijelu četvrt stoljeća živimo u društvu u kojemu su što stvarni što prijetvorni fašizmi postali općeprihvaćena “pravila ponašanja”. Naciokratske oligarhije tretiraju nas kao nahorožene pripadnike svojih ili tuđih plemenskih zajednica, gdje se, kako je to jednom lijepo primijetio pokojni Predrag Matvejević, svaka kritika svoga tretira kao izdaja a svaka kritika drugoga tretira kao vrijeđanje.
Živimo u državi koja je, andrićevski kazano, poput ograđena tora pa svaka domaća ili bjelosvjetska šuša može komotno razapeti čador gdje mu se prohtije i onda prokolonijalistički “misionariti” dok mu ne postane dosadno i dok ne dobije dovoljan broj svojih, koloniziranih pristalica.
U ovakvim nepovoljnim društvenopolitičkim kontekstima kultura, kao jedna od najvažnijih sastavnica svake društvene ili državne zajednice, biva prva na udaru: ili postaje sluškinja nacionalističkih ideoloških volja, ili se svijest korisnika kulture nastoji kolonizirati tuđim, dalekim, često antibosanskim i antievropskim modelima i obrascima. Koloniziranje svijesti bosanskoga čovjeka, njezina polarizacija i odvajanje od primarnih vrijednosti bosanskohercegovačke tradicije najveća je opasnost po sve naše građane i narode. Više sam puta nastojao istaknuti kako je Bosna i Hercegovina daleko više monokulturni negoli multikulturni prostor i da je povremena sladunjava priča o multikulturalnosti Bosne više u službi njezina naciokratskog “parcelisanja”, reduciranja, razbosnjavanja, negoli što je u funkciji, kao, nekog afirmiranja tradicijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
Političari su, naravno, u svim ovim “pričama”, bolje reći, u svim ovim aktualnim našim “žaljenjima” kad je u pitanju postojeća/nepostojeća bosanskohercegovačka kulturna politika najodgovorniji pojedinci. Političari su uvijek najodgovorniji u mjeri koliko su učinili da država uspije biti primjeren servis za odgovarajuću kulturnu i svaku drugu prodržavnu politiku. Posredno su, preko političara, dakako, odgovorni građani države Bosne i Hercegovine, jer građani/glasači su oni koji, na općim ili lokalnim izborima, neposredno daju/povjeravaju svoj glas za određenog političkog kandidata, određenu političku stranku, političku opciju, određenu političku ideju, daju/povjeravaju, zapravo, glas za svoju vlastitu političku (i životnu) budućnost.
Valja znati da na izborima glasaju i oni koji nisu glasali. Upravo su za naciokrate, svih ovih prethodnih izbornih godina, glasali i oni koji za sebe vole reći kako ih “ne interesira politika”. Takvi ne moraju nikad čuti za čuvene rečenice njemačkog književnika Bertolta Brechta kako je “najgora od svih vrsta nepismenosti politička nepismenost”. Jer, “politički nepismena osoba je toliko zaslijepljena da ponosno govori kako mrzi politiku. Ta osoba ne zna da se iz njegova političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova – loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih tvrtki”. Svakom razumnom, pismenom, odgovornom građaninu države u kojoj živi moralo bi biti jako važno na koji se način politika bavi njegovom budućnošću. U suprotnom se isti taj građanin/neglasač doima kao amorfna masa svedena na golu fiziologiju.
Ozbiljna kulturna politika je u svakoj društvenoj/državnoj zajednici garancija očuvanja autentičnih građanskih i nacionalnih vrijednosti. Istinska kultura je uvijek u funkciji povezivanja a ne razdvajanja. Istinska kultura i jest velika u mjeri koliko postaje zajedničko, humanističko dobro. Andrić, Selimović, Dizdar, Kulenović, recimo, nisu veliki samo kao bosanski pisci, nego su veliki pisci u očima svakog svoga zahvalnog čitaoca!
Zdravom i osmišljenom kulturnom politikom može se puno doprinijeti u humaniziranju i demokratiziranju zapuštenih i haotičnih segmenata društva i države Bosne i Hercegovine. Evropi i svijetu se najpotpunije i najautentičnije možemo predstaviti stvaralaštvom u oblasti kulture. Kultura, međutim, ne smije biti nikakva “budžetska nevolja”, niti je, pak, ona nekakva “nadogradnja”, kako se to voljelo reći, i kultura je proizvodnja, može biti itekako zdrava i, privredno, motivirajuća proizvodnja kao i sve druge proizvodnje u bosanskohercegovačkoj društvenoj/državnoj zajednici.
Sve su to važni razlozi koji mene, kao pisca, kao pojedinca itekako zainteresirana za sretniju i evropskiju kulturnu politiku i budućnost države Bosne i Hercegovine, opredjeljuju da svoj glas na ovogodišnjim, oktobarskim izborima povjerim imenu prof. dr. Denisa Bećirovića. Ne samo zato što Bećirović, kao kandidat, dolazi iz građanskoga a ne iz naciokratskoga političkoorganizacijskog ambijenta i ne samo zato što što je, u vrijeme dok je bio državni parlamentarac, podnio više inicijativa i zakonskih prijedloga negoli svi drugi tzv. bošnjački političari zajedno, nego, prvenstveno, što se radi o darovitom, principijelnom, sistematičnom, odgovornom, radinom, komunikativnom, evropski orijentiranom i već vrlo iskusnom bosanskohercegovačkom političaru, čije će političko djelovanje biti u funkciji povezivanja bosanskohercegovačkih rasutosti a ne ikojih novih rastakanja, u funkciji, između ostaloga, i jačanja kulture i jačanja svijesti o važnosti zdrave i strateški osmišljene kulturne politike a ne snaženju paraleliziranih naciokratskih svjetova u kulturi, biti u funkciji države Bosne i Hercegovine a ne u funkciji izvanbosanskih kolonizatorskih centara moći, pa samim tim biti u funkciji budućnosti bosanskohercegovačkoga društva a ne u funkciji ostrašćene mitologizirane, nacionalistički uvjetovane prošlosti...
Vjerujem da će se izborom prof. dr. Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva države Bosne i Hercegovine i kultura i kulturna politika u Bosni i Hercegovini naći u znatno povoljnijem položaju, tim prije što je, kako je i on jednom rekao, kultura ogledalo svake zemlje prema svijetu i prema vremenu u kojemu živimo.
Bećirovićevim izborom za člana državnoga Predsjedništva, bit će dakako, zdraviji, društveno odgovorniji i prosperitetniji i mnogi drugi segmenti oboljeloga, istraumatiziranoga, sve nestrpljivijega bosanskohercegovačkog društva i dosadašnje destruirajuće političke prakse!
