Samoubistva maloljetnika veliki problem u BiH. Stručnjaci analiziraju: Kako pomoći djeci koja su preživjela traumu?

sa

Prije dvije noći je u Zenici 16-godišnji dječak počinio samoubistvo, pucnjem iz lovačke puške. Naime, ovo je nastavak porodične tragedije, jer je dječak prošle godine na traumatičan način ostao bez oba roditelja. Kako pomoći djeci koja su preživjela traumu da nastave sa normalnim životom kada zakon tretira svu djecu koja su ostala bez roditelja na isti način?

Kako pomoći djeci?

U zeničkom naselju Klopče ostale su muk i tišina. 16-godišnji dječak počinio je samoubistvo. O detaljima će se znati naknadno jer je u toku policijska istaga. Pa su i informacije za sada zbog specifičnosti situacije ograničene.

Elvedin Fišek, portparol MUP-a ZDK za BHRT je govorio o ovom slučaju.

“Obzirom da se radi o 16-godišnjaku policija neće davati više informacija o ovom događaju. Uviđaj su izvršili službenici odsjeka krim policije PU 1, uz nadzor kantonalnog tužioca”.

Situaciju čini još ozbiljnijom to što je prije više od godinu dana dječak na traumatičan način ostao bez oba roditelja. Dok su skrbništvo, prema dozvoli Centra za socijalni rad Zenica, nad njim i mlađom sestrom imali najbliži srodnici. Iz navedene ustanove tvrde da je sve urađeno u skladu sa procedurama.

Kontrola nad djetetom

Muamer Mehić, direktor Centra za socijalni rad Zenica kazao je kako su imali kontrolu nad djetetom.

“Imali smo kontrolu nad djetetom. Radnici Centra su me izvijestili da su imali stalni kontakt sa licem koje je bilo staratelj toj djeci. I iz onih izvještaja koje sam dobio mogao sam da vidim da je sve bilo u redu i, čak šta više, da je dijete išlo naprijed jednim pozitivnim tokom daljeg svog razvoja”, kazao je.

S druge strane, psiholozi upozoravaju da nije dovoljno da samo dijete ima krov nad glavom, pogotovo u ovakvim okolnostima i godinama. Ovakvim i sličnim slučajevima se treba temeljitije pozabaviti i ne dozvoliti djeci da kriju emocije.

Nermina Vehabović Rudež, psihologinja prokomentirala je ovu situaciju:

“Neozbiljnost i površnost u ovakvim situacijama i simptomima kod djece koja se pojavljuju ne smijemo biti, ne smijemo se ogluštit. To je zadaća nas u institucajama, ali i onih sa djecom. Ne uzimati tugovanje kod djece kao nešto što oni ne zanju ne razumiju, gubitke ne znaju ne razumiju već zaista prisptupiti tome odgovorno i sa puno empatnije”.

Psihološka podrška

A jedan od mogućih razloga zbog čega se ne provodi adekvatna psihološka podrška jesu zakonske procedure koje nerijetko budu i prepreka. Iz Centra za socijalni rad Zenica kažu da se svako dijete bez roditelja u našoj zemlji tretira na isti način.

“Zakon apsolutno ne razdvaja u datom momentu djecu, znači djeca se isto tretiraju, bez obzira na koji način su izgubili roditelje. Mi smo limitirani brojem radnika koji bi trebali da obavljaju taj neki terenski posao radi preventive. S ovim što raspolažemo i našim procejnama tamo gdje je rizična situacija posvećujemo pažnju”, kazao je Muamer Mehić iz ove ustanove.

Okidač za priču o boljem pristupu ka problemu psihičkog zdravlja djece i potpore djeci nakon preživljenih trauma, u većini slučajeva je upravo ovakav tragičan epilog. Prevencija, psihološka pomoć i društveni senzibilitet su ključni u rješavanju problema.