Ocu šestogodišnjeg dječaka, koji se utopio prije dva dana u septičkoj jami pored porodične kuće u selu Rogača kod Sopota u Srbiji, u koju je upao dok se igrao u dvorištu, Centar za socijalni rad je oduzeo kćerku.
Nesreća se dogodila u Ulici Janka Katića, kada je dječak iskoristio trenutak da sam izađe vani nakon što je njegov otac Zoran, koji se tog jutra vratio iz treće smjene – zaspao.
Mališan se najvjerovatnije okliznuo i upao u nezatvorenu septičku jamu punu vode.
VIDIO DA SINA NEMA
Samo sam se jednog trenutka trgnuo iz sna i vidio da je kćerka Nikolina kod mene u krevetu i da se igra, ali i da mi nema sina. Istrčao sam bos napolje i imao šta da vidim. Nemanja je plutao u vodi. Brzo sam ga izvukao, pokušao reanimaciju. Odmah sam zvao Hitnu pomoć i policiju. Ali, za mog sina već je bilo kasno. Ne možete ni da zamislite kakav je osjećaj kad vadite mrtvog sina iz vode. Ne znam šta ću i kako dalje bez njega, ali ni bez kćerke, koja je trenutno pod nadzorom Centra za socijalni rad – priča otac Zoran.
Više javno tužilaštvo u Beogradu je naložilo da se tijelo dječaka prenese na Institut za sudsku medicinu zbog obdukcije, koja će danas biti okončana, nakon čega će biti zakazana sahrana malenog dječaka.
Neutješni otac, koji radi kao pekar, kaže da je sve činio za svoju djecu. Iako često umoran od noćnog rada, odvajao je vrijeme da im skuha ručak, poigra se sa njima. Posebnu pažnju posvećivao je baš sinu, vodio ga kod ljekara, logopeda…
FIZIČKI ZDRAV
Nemanja je bio fizički zdravo dijete, ali imao je određenih zdravstvenih problema. Slabo je govorio, njegova bolest je, kako su mi objasnili doktori, bliska autizmu i mentalnoj zaostalosti. Niko ne zna kako se sve to dogodilo, zašto je moj sin takav. Neki zdravstveni radnici rekli su da je, možda urođeno, ali sve sam činio on bude dobro i sretno dijete, kao i njegovi vršnjaci.
Tragičnu vijest da je maleni Nemanja nastradao, njegov otac Zoran, javio je i majci, koja inače, ne živi više sa njima.
Majka je u maju prošle godine krišom odvela Nemanju i njegovu tri godine mlađu sestru Nikolinu u Novi Sad, kod čovjeka sa kojim sada živi i koji je, po meni, korektan – tvrdi Nemanjin otac.
Sve sam radio kako bih djecu vratio nazad i kako ne bi dospjela u dom. Na kraju, u decembru se pojavila moja sada već bivša žena, prvo u Centru za socijalni rad, gdje je rekla da više ne može da brine o djeci. Onda je i u sudu u Sopotu kazala da više ne želi ni Nemanju, ni Nikolinu.
Nakon toga, kako kaže nesretni čovjek, oboje djece dodijeljeno je njemu na staranje:
To me je obradovalo i sve sam činio da djeci bude dobro. Istina, oboje su svojevremeno, dok ih majka nije uzela od mene, išla u vrtić. Kada su mališani ponovo dovedeni kod mene, nisu istovremeno mogli biti vraćeni i u vrtić. Tu je nastao mali problem, jer niko nije htio da čuva dvoje male djece, od kojih je jedno poput Nemanje. Istina je da je teško sa takvim djetetom, pa ga možda zbog svega, nisu čuvali i majčini roditelji, koji žive u blizini.
NIJE ODUSTAJAO
No, Zoran nije odustajao.
Noću radim u pekari, dođem s posla, donesem hljeb, mlijeko, kifle, voće, sokove… Dok su išli u vrtić, kako bih se ja malo odmorio, bilo je lakše. Ali, posljednjih mjeseci sam se namučio.
Zoran je onda odlučio da potraži neku djevojku ili ženu, koja bi čuvala djecu dok on spava i malo pripomogne oko kuće. Za cijenu nije pitao:
Nije meni bilo teško da djecu okupam, operem veš, skuham ručak. Ali, zaista me je noćni rad umarao, pa sam plaćao djevojku da ih pazi. Kad dođem s posla, ona ide i zaključava vrata sa vanjske strane, što je bilo sigurnije.
Međutim, kako se dogodilo da je djevojka zaboravila da zaključa ulazna vrata od kuće, niko ne zna. Zoran kroz plač kaže:
Ništa ja nju ne krivim, eto, desilo se. Legao sam, zaspao, djeca su bila unutra. Kad sam se probudio, vidio sam da Nemanje nema. Onda sam vidio da su ulazna vrata od kuće otvorena.
