Ako su u dosadašnjim predizbornim euforijama u ičemu bile suglasne postojeće političke stranke, partije, grupacije, oligarhije, lobiji, blokovi, liste, zvanične ili nezvanične koalicije, inicijative, “priče”, istupi pojedinaca u medijima i drugdje, bilo je upozoravajuće skretanje pažnje domaćoj javnosti kako su ovo jako “ozbiljna vremena” pa se u tom smislu (na izborima 7. oktobra 2018.) valja primjereno i “odgovorno” ponašati.
O prijeko potrebnoj društvenoj (čitaj, glasačkoj) ozbiljnosti punim ustima govore i nacionalisti, i neofašisti, i oni koji brutalno ponižavaju državu Bosnu i Hercegovine i sve njezine građane i narode, evo, cijelu jednu četvrt stoljeća, govore i tzv. lijevi, i tzv. desni, čak i oni iz tzv. “malih stranaka” čiji su kadrovi posljednjih godina i decenija bili perjanice kriminala i političkog beščašća, svodeći svim tim pričama ozbiljnost pojedinca i društva (zapravo, svojih potencijalnih glasača) na mjeru dogmatiziranih partitokratskih/ideoloških ostrašćenosti i, kad su u pitanju dosadašnji, naciokratski nosioci vlasti u Bosni i Hercegovini (na svim nivoima) u krajnje drsko, bešćutno, bezobrazno, nemoralno, pljačkaško, kontinuirano lagačko, zaglupljujuće, ponižavajuće manipuliranje elementarnom budućnošću građana i naroda države Bosne i Hercegovine.
Kako vrijeme odmiče, kao da naciokratski i pljačkaškotranzicijski koncept vlasti nastoji da Bosna i Hercegovina sve više bude zapuštena, uneređena, haotizirana multinacionalistička, iskorumpirana tzv. državna zajednica!
Građani su sve ojađeniji, siromašniji, sve apatičniji da išta promijene u svojim životima, osim da promijene životnu sredinu, osiguraju socijalni mir i pristojnu životnu egzistenciju u nekoj od zemalja Evropske unije. Bosna i Hercegovina je postala zemlja koja se masovno iseljava. Samo od 1. januara ove godine, prema nezvaničnim brojkama, Bosnu i Hercegovinu je napustilo preko osamnaest hiljada njenih građana. Uglavnom mladih. Iz zemlje ne odlaze samo nezaposleni, iseljavaju se svi oni kojima je do guše kriminala, nepotizma, nacionalističkih trubača, neodgovornosti, ideološke bahatosti, konstantne naciokratske “strategije haosa”...
Bosanski prozori prema svijetu postaju sve prljaviji, umrljaniji, zamagljeniji, razbijeniji.
A svoju prvu sliku o zemlji Bosni svijet i javnost u pojedinim državama stiče preko Predsjedništva države Bosne i Hercegovine i preko bosanskohercegovačkih diplomatskih predstavništava u svijetu, kojima upravo državno Predsjedništvo (tačnije, članovi Predsjedništva BiH) određuje boju, važnost, strategiju, inicijativnost, prisutnost u svjetskim diplomatskim mrežama i relacijama. Ne znam postoji li još neka zemlja u svijetu čiji ambasadori i tzv. “njihove ekselencije” uglavnom ne predstavljaju državu iz koje dolaze, nego predstavljaju političku stranku na vlasti, opslužuju određenu etničku populaciju, najčešće “svoga” člana Predsjedništva. Tako je bilo od Dejtonskog sporazuma, tako, uz časne iznimke, traje do dana današnjega. Više puta sam pisao da bi bilo pametnije u nekoj od svjetskih prijestolnica posaditi, recimo, bosansku gradačačku šljivu, jabuku iz srednje Bosne, hercegovačku trešnju, krajiški orah, ili koju drugu domaću voćku negoli u diplomatsku misiju poslati ideologiziranog bilmeza kojemu je jedina obaveza da poslušnički šućura svome stranačkom gazdi u Sarajevu, Banjoj Luci, ili Mostaru.
I sve vrijeme svima su usta puna nužnosti ispunjenja uvjeta za prijem u Evropsku uniju i svi se hvataju za spasonosne euroatlanske integracije.
Dok vrijeme u kojem živimo postaje sve napetije, opasnije i, u svim životnim segmentima, ozbiljnije!
I ja ću se, sasvim osobno, složiti sa svima onima koji kažu da su ovo ozbiljna, preozbiljna, izuzetna vremena. Bit će da za sadašnje generacije bosanskohercegovačkih građana i naroda nikada nisu bila ozbiljnija! Kao što nikad do sada građani države Bosne i Hercegovine nisu bili dovedeni u odgovorniju situaciju da razmisle šta će i kuda će sami sa sobom nakon 7. oktobra 2018. godine. Naciokratska vlast je bosanskohercegovačko društvo dovela do zabrinjavajuće obeznađenosti. Agresivne laži i bezobrazluci prolaze samo zato što je bosanskohercegovački čovjek toliko ubijen u glavu da je apatiju, ravnodušnost, svejednost pretvorio u neku vrstu vlastitoga životnog stila.
Meni, kao bosanskom piscu, suđeno je da još uvijek budem među onima koji se ne mogu odreći nade u mogućnost, postupnog i strpljivog, ozdravljivanja oboljeloga bosanskohercegovačkog društva. Ozdravljivanje bi, kako se čini, mogao biti dugotrajan proces, ali, gledano iz građanske, antinaciokratske, antifašističke, socijaldemokratske pozicije, bio bi to humanizirajući, političkoetički, misijski proces. Ja tu svoju sasvim osobnu građansku nadu u ozdravljenje bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u izboru prof. dr. Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva države Bosne i Hercegovine, te u izbornoj pobjedi građanskih stranaka u Bosni i Hercegovini, na čelu sa Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine!
U protivnom, naciokracija će, u sprezi s tajkunskostranačkim lobijima, gremlinski izgristi i ono što je još ostalo od države Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva u cjelini!
Samo izborom prof. dr. Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva države Bosne i Hercegovine ovo ojađeno, obeznađeno, oboljelo, naciokratizirano bosanskohercegovačko društvo imat će priliku da polahko počne vraćati svoj osramoćeni i gotovo pa izgubljeni politički identitet. Na matrici tog vraćenog vlastitog političkog identiteta Bosna i Hercegovina će biti u boljoj prilici da se političkodemokratski bori protiv nametanja tuđinskih volja da Bosna bude “misijska zemlja” raznih ideoloških i gospodarskih kolonizatora iz bližega ili daljega susjedstva. Za budućnost jedne države i naroda nema ništa opasnije od sindroma kolonizirane svijesti!
Četvrt stoljeća je bolno pokazala da je naciokratski koncept vlasti i glasačkog “ponašanja” poražavajući i ubijajući za državu Bosnu i Hercegovinu. Iz tog su razloga prijeko nužni ozbiljni i odgovorni društveni zaokreti! A Bošnjaci, kao najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, ima u tom smislu naročitu moralnu i historijsku odgovornost kakvu želi imati svoju zemlju, svoju državu, kakvu želi imati vlastitu budućnost i budućnost generacija koje dolaze!
Ovo su uistinu ozbiljna vremena, ozbiljnija ne mogu biti (samo neodgovorni i neozbiljni pojedinci neće izići 7. oktobra na birališta); pitanje je samo na koji način, kao građani, birači, ljudi, pripadnici vlastitih naroda i nasljednici očuvanih kulturnih tradicija, prepoznajemo ukazane šanse i koliko nam je još preostalo nade za izvjesniju, građanskiju, normalniju budućnost države nam i domovine Bosne Hercegovine!
