Pentagon je u procesu priprema opcija za predsjednika Joea Bidena u vezi s raspoređivanjem američkih snaga na istočnom krilu NATO-a kako bi pokušali odvratiti Rusiju od djelovanja protiv Ukrajine ili prijetnje najistočnim članicama NATO-a Poljskoj, Latviji, Estoniji i Litvi, piše Russia Today.
Oko 8.500 američkih vojnika stavljeno je u pripravnost kako bi bili spremni za slanje u Europu u kratkom roku. Riječ je o američkom kontingentu NATO Response Force, multinacionalnoj jedinici od 40.000 vojnika zaduženoj za odgovor na agresiju na zemlje članice.
Ako bi SAD htio učiniti više, mogao bi rasporediti nekoliko eskadrila lovaca američkog ratnog zrakoplovstva, zajedno s još jednom teškom oklopnom brigadom, čija je oprema unaprijed postavljena u Poljskoj, i nekim trupama za podršku. Također bi mogao poslati 3000 vojnika iz 82. zračno-desantne divizije, koja ima zadatak da “odgovori na krizne situacije bilo gdje u svijetu u roku od 18 sati”.
Sve ove trupe, međutim, čak i ako su skupljene, ne bi se mogle suprotstaviti potencijalnom ruskom protivniku, zbog jednostavne činjenice da nijedna od tih snaga nije obučena za borbu protiv modernog kombiniranog oružanog sukoba protiv ravnopravnog protivnika. Slanje trupa i opreme na bojno polje je lak dio; natjerati odrade ono što trebaju je teže, a natjerati ih da provode doktrinu koja više nije u modi je nemoguće.
Joe Biden bi mogao pomisliti da pokazuje snagu s ovim govorom o projekciji vojne moći. Sve što on čini, međutim, je dodatno naglašavanje apsolutnog sumornog stanja borbene spremnosti u kojem se američka vojska nalazi nakon 20 godina sukoba niskog intenziteta.
Vrijeme za raspoređivanje 50.000 vojnika u Europu bilo je 2008., nakon rusko-gruzijskog rata, ili 2014., nakon krize na Krimu. Preusmjeravanje 50.000 dobro naoružanih američkih vojnika na težak zadatak borbe protiv dugotrajnog kopnenog sukoba u Europi moglo bi natjerati Rusiju da preispita svoje mogućnosti. Razmatrajući ovu opciju sada, sve što Biden čini je dokazivanje da su SAD propala supersila, a NATO-u nedostaju i svrha i poticaj, piše Russia Today.
Sjena nekadašnjeg sebe
Kakvu razliku čine tri desetljeća. Godine 1990. američka vojska u Europi (USAREUR) sastojala se od oko 213.000 borbeno spremnih snaga organiziranih u dva korpusa – V i VII – berlinske brigade i 3. brigade 2. oklopne divizije, raspoređene u sjevernoj Njemačkoj radi zaštite luke iz Hamburga. Svaki se korpus sastojao od jedne pješačke divizije, jedne oklopne divizije i oklopne konjičke pukovnije.
Kroz program poznat kao Povratak snaga u Njemačku (REFORGER), USAREUR bi u roku od 10 dana mogao biti pojačan s još tri mehanizirane pješačke divizije (jedna od njih Canadien) i dvije oklopne brigade koje bi popunile V i VII korpus u punoj snazi, kao kao i treći korpus (III. korpus) koji se sastoji od dvije oklopne divizije, mehanizirane pješačke divizije, konjičke pukovnije i ostalih jedinica na razini korpusa.
Te bi snage upadale u unaprijed postavljena vojna skladišta koja su bila uskladištena i održavana na razini stalne pripravnosti. Između snaga u Europi i onih namijenjenih za razmještaj, USAREUR se mogao pohvaliti ukupnim borbenim kapacitetom od preko 550.000 vojnika što je pomoglo u održavanju mira tokom dugog američkog hladnog rata sa Sovjetskim Savezom, koji je imao oko 600.000 vojnika stacioniranih u istočnoj Europi, uključujući 338.000 samo u Njemačkoj.
Snaga američkih jedinica tada je došla do izražaja u ratu za oslobađanje Kuvajta od vojnika Sadama Husseina 1991. USAREUR je rasporedio štab korpusa (VII) zajedno sa 75.000 ljudi, 1.200 tenkova, 1.700 oklopnih borbenih vozila, artiljeriju i više od 325 zrakoplova u Perzijski zaljev za podršku Operaciji Pustinjski štit/Pustinjska oluja. Desetljeće intenzivne obuke kombiniranog ratovanja u podršci novoj doktrini zračno-kopnene bitke učinilo je snage USAREUR borbeno najsposobnijim jedinicama u operaciji, pomažući u slamanju četvrte najveće svjetske vojske u 100-satnoj kopnenoj borbenoj operaciji kojoj nema premca u meodernom vremenu.
Nakon očuvanja mira u Europi i pobjede u ratu na Bliskom istoku, USAREUR je nagrađen neceremonalnim bacanjem u kantu historije. Godine 1992., nakon raspada Sovjetskog Saveza, oko 70.000 vojnika premješteno je u kontinentalne Sjedinjene Države, dio povlačenja u kojem se USAREUR smanjio na oko 122.000 vojnika do kraja te godine; 12 mjeseci kasnije broj je pao na oko 62.000 vojnika. Rečeno nam je da je Hladni rat završio i više nije bilo potrebe snositi troškove održavanja stalnih snaga u pripravnosti jer, s raspadom Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza, više nikada neće biti velikog kopnenog rata u Europi.
Do 2008., posljednji preostali štab veličine korpusa u USAREUR-u, V korpus, ocijenjen je kao najmanje vrijedna vojna imovina u cijeloj američkoj vojsci u smislu sposobnosti projekcije moći.
Majmun vidi, majmun vidi
SAD nije bila jedina sila NATO-a koja je željela smanjiti troškove u razdoblju nakon hladnog rata. Godine 1988. – godinu dana prije pada Berlinskog zida – Zapadnonjemačka vojska tražila je plan reorganizacije koji bi zadržao strukturu od 12 divizija s 48 brigada, ali smanjio razinu popunjenosti sa 95% na ‘strukturu kadrova’ samo 50%-70% koje bi se moglo dovesti do punog stanja jednostavnom mobilizacijom rezervi.
Do 2020. godine, njemačka vojska, koja je sada predstavljala jedinstvenu zemlju, smanjena je na nešto više od 60.000 vojnika organiziranih u dvije oklopne divizije od šest brigada i jednu diviziju za brzo raspoređivanje od dvije brigade. Ali čak i ova smanjena brojka zavarava – kako bi rasporedila borbeno sposobne oklopne snage veličine bataljona na Baltik kao dio NATO-ovog koncepta ‘borbene skupine’, Njemačka mora kanibalizirati svoje postojeće oklopne snage. Njemačka danas nije u stanju brzo rasporediti niti jednu oklopnu brigadu iz svojih vojarni.
Godine 1988. Britanska vojska Rajne (BAOR, koja predstavlja NATO kontingent Ujedinjenog Kraljevstva u Europi) sastojala se od oko 55 000 vojnika organiziranih u jedan oklopni korpus koji se sastojao od tri oklopne divizije s osam brigada i jedinica za podršku. Do 2021. taj je broj pao na samo 72.500 vojnika u cijeloj britanskoj vojsci, bez vojnika u kontinentalnoj Europi. Štaviše, Britanci su sposobni postaviti samo dvije oklopne brigade, od kojih je samo jedna sposobna projicirati moć u bilo kojem značajnom kapacitetu na europsko tlo u kratkom roku.
Svaka druga vojska u NATO-u doživjela je slična smanjenja. Zajedno sa smanjenjem veličine došlo je i do sličnog smanjenja treninga, kako u smislu razmjera tako i opsega. Dok je REFORGER nekada pripremao vojnike za borbu u sukobima veličine više divizija koristeći doktrinu usmjerenu na korištenje kombiniranih oružanih operacija, danas NATO provodi obuku veličine bataljona i brigade koja se usredotočuje na sukobe niskog intenziteta i “operacije koje nisu ratne” ( tj. očuvanje mira, odgovor na katastrofe, itd.).
NATO se danas ne može boriti protiv jedinice veličine korpusa, čak i kad bi imao funkcionalnu jedinicu veličine korpusa sposobnu za obuku. Činjenica je da je NATO samo sjena nekadašnjeg vojnog saveza, vojno steriliziran i nesposoban projicirati moć u bilo kakvom značajnijem svojstvu.
Naravno, NATO nije bio jedina europska vojna organizacija koja je prošla kroz smanjenje i restrukturiranje. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, ruska je vojska bila u potpunom rasulu. Godine 1988. sovjetska vojska je imala oko 5,5 miliona ljudi; do 1998. taj je broj pao na oko 1,5 milion. Nakon što je bila konfigurirana da porazi NATO i okupira zapadnu Europu, do 1998. ruska vojska nije bila u stanju provoditi srednje ili velike vojne vježbe. Imao je loše rezultate u borbama u Čečeniji i toliko je zaostala u svojoj unutrašnjoj reorganizaciji da je njezina sposobnost projiciranja moći bila praktički nikakva.
Do 2000. godine stvari su se počele mijenjati. Predsjednik Vladimir Putin donio je privid svrhe i discipline u rusku vojnu službu. Putin je djelomično bio motiviran širenjem NATO-a na istok, koji je, unatoč obećanju danom bivšem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu da se trupe NATO-a neće pomaknuti “jedan inč” prema istoku u slučaju ponovnog ujedinjenja Njemačke, u svoje redove primio ne samo bivše nacije Varšavskog pakta, nego i bivše sovjetske republike.
Ruska vojska pobijedila je čečensku pobunu u Drugom čečenskom ratu (nešto što američka vojska i NATO nisu uspjeli postići u 20 godina u Afganistanu) i dobro se pokazala u gruzijsko-ruskom ratu 2008. i operaciji na Krimu 2014. Štaviše, uglavnom kao odgovor na širenje NATO-a na istok, Rusija je reformirala dvije vojne formacije iz doba hladnog rata – 1. gardijsku tenkovsku armiju i 20. kombiniranu armiju – koje su se specijalizirale za vrlo mobilne, velike operacije kombiniranog naoružanja američke vojske a NATO su zaboravili kako se bore.
Prijetnje su način da se izbjegne borba
Bez projiciranja ruskih namjera, realnost je da ruska vojna nagomilavanje u njenim zapadnim i južnim vojnim okruzima, u kombinaciji s raspoređivanjem mobilnih snaga u Bjelorusiji, predstavlja sposobnost projekcije vojne moći koja ne samo da je više nego sposobna poraziti Ukrajinu, već također snage NATO-a trenutno raspoređene na njegovom istočnom krilu. Šanse za takav sveopšti rat u konvencionalnom stilu mogu biti iznimno male, ali nema sumnje ko je ovdje u prednosti.
Nakon što se godinama ponašao poput tinejdžera koji boksa u sjeni u podrumu kuće svoje majke, stvarajući fantaziju o nokautiranju Ivana Drage u filmu Rocky IV iz 1985., SAD i NATO se suočavaju sa stvarnošću situacije koju su sami stvorili. Nakon što je odabrao borbu s Rusijom u uvjerenju da nije dovoljno jaka da preuzme borbu, transatlantski savez sada je suočen sa stvarnošću da je Ivan Drago živ i zdrav i da stoji u ringu, spreman za bitku.
Na ekranu je Rocky IV bio zabavan film sa (ako ste Amerikanac) zadovoljavajućim završetkom. U savremenom remakeu o kojem razmišljaju Joe Biden i NATO, Rocky Balboa nije ništa više od figure u njihovoj kolektivnoj mašti. Umjesto da uđu u ring i da se suoče s izazovom, sve što SAD i NATO mogu učiniti jest nastaviti prijetiti, nadajući se da će Rusija nekako biti uhvaćena blefom i pretvaranjem da je tu moć koja jednostavno više ne postoji.
