Prva proleterska je decenijama bila ponos i zaštitni znak Rudog. Sve do 1992. kad se historija okrenula tumbe, jer su se Ruđani iznebuha prisjetili da su “oduvijek bili ravnogorski kraj” i da s partizanima nemaju ništa.
Najuporniji antifašisti iz BiH i regiona se ipak spremaju u pohode Rudom: da na trgu, na kojem je prije tačno 80 godina postrojena slavna brigada, u srijedu obilježe jubilej. Ali, oni već znaju šta ih tamo čeka. Nije im prvi put da 22. decembra dolaze u Rudo, piše srpskainfo.
“Historijski preokret” je počeo 1992., kada su Ruđani prodali bronzani kip Josipa Broza Tita, onaj Augustinčićev, kakav i danas stoji u Kumrovcu, da bi zaposlenima u Muzeju Prve proleterske isplatili plate. Tako je maršal, koji je decenjama krasio ulazni portal muzeja, otišao na kilo i završio na otpadu u Užicu, gradu u Srbiji koji se nekad zvao Titovo Užice. Za njega su Ruđani dobili 4.000 njemačkih maraka i isplatili radnicima četiri plate.
Vojislav Topalović, koji je u to doba bio predsjednik opštine Rudo, 2003. je za “Blic” izjavio da su morali prodati Tita: stisla ih kriza. Topalović, kojeg je prije dvadesetak godina Haški tribunal sumnjičio da je jatak Radovana Karadžića, preminuo je 2018.
A Muzej Prve proleterske je promijenio ruho.
Danas na ulazu u ovaj muzej stražari četnički komandant Dragoljub Dražo Mihajlović. Ko hoće da vidi partizanske puške i bajonete, mora da prođe kraj Draže, to jest kraj Dražine slike. Ne mora baš da mu salutira, ali ni to ne bi bilo na odmet.
Također, jedini put ka Partizanskom groblju u Rudom danas vodi Ulicom Draže Mihajlovića, koja se ranije, pogađate, zvala Ulica Prve proleterske.
– Sve je tako kao što kažete, ali šta je tu sporno! Vremena se mijenjaju. Eto, ti partizani, kad jednom godišnje dođu u Rudo, malo se bune, neće da uđu u muzej, traže da skinem Dražinu sliku, ali meni to ne pada na pamet. Onda portali pišu o tome, galame, pa za nekoliko dana ućute i to je to – kaže Mirko Stanić, sekretar Boračke organizacije Rudo.
Boračka organizacija, dakle ne stari partizanski SUBNOR, nego Boračka koja okuplja borce Vojske Republike Srpske iz rata devedesetih, preuzela je, već odavno, brigu o Muzeju Prve proleterske.
Pa su taj muzej, koji je nekad bio javna ustanova, a danas je napuštena imovina, „malo preuredili“. U muzej se danas ulazi kroz prostoriju Boračke, koju krase slika Draže Mihajlovića i ikona na kojoj su glavni likovi Sveti Dimitrije i Radovan Karadžić.
Cijela partizanska postavka preseljena je na sprat, dok je prizemlje preuređeno u Spomen sobu srpskim borcima.
A na spratu posjetioce dočekuje Josip Broz Tito, baš onakav kakav je nekad bio, ali sa jednom malom razlikom: nije bronzani, kao u doba SFRJ, nego je od – kartona.
– Ne smeta mi Tito, meni je bilo lijepo u njegovo vrijeme. A kad dođu ti partizani, pa zbog Dražine slike neće da uđu u Muzej, traže od mene da ga iznesem na Trg. I ja to uradim. Lagan je ovaj Tito, možeš ga nosati kud hoćeš – veli Stanić.
Pa prepričava, kako je jednom, kad je 22. decembra bilo baš vjetrovito, na Trgu slobode „vjetar odnio Titu“.
– Nisu oni starci mogli da ga uhvate, pa sam ga ja jurio po Trgu i vratio ga na to njihovo postrojavanje – priča Mirko. I smije se, kao da nam je upravo ispričao neki dobar vic.
Mirko kaže da je „nešto načuo“ o prodaji „bronzanog Tite“, ali da se ne sjeća detalja.
Ali, njegove sugrađane, bar one iz generacije 50 plus, sjećanje mnogo bolje služi.
Radojko Ćirović (58), bivši radnik pribojskog FAP, koji danas za život zarađuje nadničeći po građevinama, dobro pamti kako je prodat bronzani spomenik.
– Otišao Tito na otpad! A kasnije smo i svi mi otišli na otpad. Prije rata pola je Rudog radilo u FAP. Kad je fabrika kamiona propala, 7.000 ljudi je ostalo bez posla. Danas se glavno zanimanje u Rudom zove „čekam penziju“ – veli Radojko.
Penziju čeka i Vasilije Gardović (62), bivši radnik „Polimke“, još jednog propalog preduzeća u ovom kraju.
– Tito je prodat mnogo prije 1992., kad su ga poslali na otpad. Pamtim ja to dobro. Pamtim i kako je 1971. Tito dolazio u Rudo i kako ga je oduševljeno dočekala masa naroda i djece. Sad se svi prave kao da toga nije ni bilo – kaže Vasilije.
Danijela Starovlah (17) i njen dječko Bojan Ćubić (25) ne čekaju ništa. A i ne zanima ih šta je nekad bilo. Oni žive život.
– Ne idem u školu, nisam zaposlena u firmi, Bojan i ja se bavimo poljoprivredom. Beremo jabuke i maline, gajimo povrće i dobro nam je – kaže Danijela.
Pošto u decembru nije sezona, pa nema puno posla, došli su, vele, u grad, da malo prozuje.
– Fino je ovdje, bilo bi još ljepše da ima više naroda – kaže Danijela.
Ali, naroda nema. Ulice su puste. Nema u Rudom ni noćnog kluba, ni restorana, čak ni poslastičarnice, roštiljnice ili pekare. Nema, naravno, ni bioskopa. Društveni život se svodi se na nekoliko kafića, u kojima se okupljaju uvijek iste face.
Ali, ovaj gradić ima veliki blistavi hotel. A taj hotel je još jedno čudo u varoši Rudo. On postoji samo na – internetu.
Na web stranicama za rezervaciju smještaja lijepo piše da u hotelu „Komsar“ u Rudom premijum soba košta 185 KM, da je gostima na raspolaganju welness centar sa saunom i teretanom, pa restoran, konferencijska sala…
U stvarnosti, taj je hotel zatvoren već dvije godine.
A otvoren je, pompezno, 2014. godine, nakon što je stari oronuli socijalistički Hotel “Rudo” kupio i preuredio „veliki investitor“ Rašid Sardarov, vlasnik kompanije „Komsar energy“. Crvenu vrpcu je presjekao lično Milorad Dodik, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske.
Pošto Sardarovu, nesuđenom graditelju elektrana, ni ovaj biznis nije išao od ruke, hotel je zapao u dugove.
Načelnik opštine Rudo, Dragoljub Bogdanović, kaže da je sa hotelom sada sve u redu – osim što je zatvoren.
– Vlasnici su otplatili svih 180.000 KM dugova hotela i zaključali ga. Tražio sam da hotel daju opštini u zakup, da radnici ne ostanu bez posla, ali nisu pristali na to. Mogu oni kako hoće, hotel je njihov – kaže Bogdanović.
Pa nas pita, što smo zapeli baš za taj hotel, koji ne radi. Nije, kaže, u Rudom, sve tako crno. Eto, probili su put prema Zlatiboru, da im dolaze turisti, na rafting i na pecanje. Istina, nema graničkog prelaza na tom putu, ali biće i to. Opštinski budžet je, kaže, u plusu, prihodi od sječe šuma su uduplani.
– Imam utisak da mladi više ne odlaze iz Rudog, osim na studije, i da se narod vraća – kaže Bogdanović.
Teško je naslutiti na čemu počiva njegov optimizam. Jer, mnogi tvrde da u opštini Rudo, koja je po popisu iz 2013. imala 7.747 stanovnika, danas „za stalno“ živi oko 5.000, a u samoj varoši jedva 1.000 ljudi.
Ni sam načelnik Bogdanović, kaže, dugo nije živio u Rudom. Takav mu bio posao. On je penzionisani potpukovnik JNA.
Tvrdi da nije političar, nego „vojnik, vjernik i domaćin čovjek“. Ali na pitanje o Danu JNA, vojske kojoj je služio decenijama, i o četnicima i partizanima, odgovara politički oprezno.
Kaže, historijska je činjenica da je JNA osnovana u Rudom i Rudo to treba da „iskoristi“, jer svake godine 22. decembra u gradić dođe nekoliko stotina posjetilaca.
– Činjenica je i da su borci Prve proleterske u 99 odsto slučajeva bili Srbi, mahom iz Šumadije i Crne Gore, i da su se borili za slobodu. Ali, treba imati na umu i da je Jugoslovenska vojska u otadžbini te 1941. bila jedina regularna vojska, koju je priznavao i Zapad – kaže Bogdanović.
Eto, tako besjedi načelnik. Pa nek svako sebi izabere šta mu odgovara. Ne bi on nikom da se zamjera. Jeste vojnik, ali, kaže, ne voli sukobe. I pametno mu je to, valja opet izlaziti na izbore.
Rato Rajak: Da se mene pitalo…
Rato Rajak, diplomirani arhitekta i po mnogima najbolji poznavalac historije Rudog, vladao je u ovoj opštini punih 11 godina. Bio je predsjednik opštine od 1997. do 2000. godine. Od 2012. je bio načelnik Rudog, sve do posljednjih izbora, kada je izgubio za samo 46 glasova, iako je iza njegovog protivkandiata Dragoljuba Bogdanovića, kako kaže, „stala čitava mašinerija SNSD“.
– Pobijedio bih ja njih i lani, da sam se potrudio, ali nisam. Već mi je preko glave politike – kaže Rajak.
Ovaj lokalni političar, koji je bio kadar Srpske radikalne strane i sebe opisuje kao „srpskog nacionalistu i Jugoslovena“, svake je godine odavao počast Bošnjacima, žrtvama posljednjeg rata. Poznat je i po tome što je uporno prkosio SNSD i odbijao saradnju sa Miloradom Dodikom.
Rajak tvrdi da Rudo jeste ravnogorski kraj i da u Prvoj proleterskoj nije bilo nijednog Ruđanina, ali da nije u redu što u gradu nema nijedne partizanske ulice, jer historiju treba poštovati.
– Većinu tih ulica preimenovao je SDS, tokom rata. Da se mene pitalo, nijedna partizanska ulica u Rudom ne bi bila ukinuta, ali znate kako je to skupštinskom većinom na lokalu – kaže Rajak.
Danas je nezaposlen, bavi se slikanjem i prikuplja građu za monografiju Rudog, u kojoj će prikazati hroniku ove varoši od osnivanja, davne 1555., do devedesetih godina prošlog vijeka.
Najnovije historije se i on kloni.
Uz sliku Draže Mihajlovića, na ulazu u Muzej Prve proleterske nalazi se i slika partizanaskog bombaša Boška Buhe. Zašto je baš ovaj dječak partizan, koji je rođen u Slavoniji u Hrvatskog, a četnici su ga ubili u Crnog Gori, zaslužio tu čast?
I zbog čega je po njemu, koji nikad nije kročio u Rudo, nazvana najstarija osnovna škola u ruđanskom kraju? Niko nam to nije znao objasniti. -Kad je moja baka dolazila umuzej, uvijek bi se zahvalila Draži što je u ratu spasao toliki narod, a onda bi se okrenula prema slici Boška Buhe i rekla: hvala i tebi, sinko, što si onoliko djece naučio čitati i pisati. Ona je vjerovala da je Boško Buha bio učitelj, jer se po njemu zove škola – kaže Mirko Stanić.
