U 172. ajetu sure El-A’raf Allahu Uzvišeni kaže:
“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” ( Kur’an)
Našim rođenjem, koje je već davno određeno, naša duša je dobila tijelo s kojim će biti zajedno tokom dunjalučkog života. Trenutak rastanka duše sa tijelom je, također, unaprijed određen od Gospodara svjetova pa će svaka duša smrt okusiti i vratiti se svome Gospodaru. A ovo dunjalučko tijelo će se vratiti zemlji od koje je stvoreno. O tome Allah Milostivi kaže:
„Svaka duša će smrt okusiti, zatim će se Nama vratiti“ (El-Ankebut, 57)
Kada znamo sve ovo, iznova se moramo vraćati na to da su naši roditelji “odgovorni” za naš dolazak na ovaj svijet. Tvoja majka je podnijela veliki teret tokom trudnoće i porođaja. O tome nas i Gospodar u Kur’anu podsjeća. Njenu muku i porođajne bolove nikad joj ne možeš nadoknaditi niti joj se odužiti. Tako nas uči Poslanik Muhammed alejhi sselam. Zato je na pitanje o tome ko je čovjeku najpreči da mu čini dobro rekao tri puta majka a onda otac.
U sljedećim kur’anskim ajetima Allah, Uzvišeni, oporučuje da se roditeljima čini dobročinstvo:
“Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda. Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” (Lukman, 13-14.)
“Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.” (El-Ahkaf, 15.)
“Mi smo svakog Čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti.” (El-Ankebut, 8.)
Stoga, prema svemu navedenom, naši roditelji nam moraju biti na vrhu liste prioriteta u kratkom dunjalučkom životu. Moramo im posvetiti vrijeme i pažnju dok su živi. A kada presele na Ahiret, dužni smo i dalje dobročinstvo im činiti na način da dovimo Uzvišenom za njih, da dijelimo sadaku za njih i činimo druga dobra djela od kojih će i oni imati korist.
Poslušnost roditeljima mora biti naše stalno opredjeljenje. Tu ima samo jedan izuzetak, a to je ako te roditelji odvraćaju od vjerovanja u Allaha Uzvišenog i na činjenje širka. Tada je dužnost da ih se ne posluša. Sve ostalo nam je u obavezi.
Naši roditelji imaju pravo u našim dovama koje svaki dan upućujemo Allahu Milostivom. Dokaz za to jeste i što na svakom zadnjem sjedenju u namazu učimo dovu “Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil ahireti hasaneten ve qina azabennar. Rabbenagfir li, ve li validejje, ve lil mu’minine, jevme jekumul-hisab.” – Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu i dobro na budućem svijetu, i spasi nas od patnje u vatri. Gospodaru naš, oprosti meni, i mojim roditeljima, i svim vjernicima na Dan kada se bude polagao račun (Sudnji dan).
Neka nam ne dosadi upućivanje dova za sebe i svoje roditelje, svoju djecu i svoje bližnje i cijeli Ummet.
