I iako gorostas pisane riječi među živima nije već 38 godine, njegova djela su itekako prisutna, čitaju se i izučavaju u školama, na fakultetima, naučnim simpozijima.
Meša Selimović je jedan od pisaca koji je stalno prisutan, njegova djela se još uvijek štampaju, čitaju i citiraju iako se kajao što je odabrao da bude pisac.
Značaj Mešinih djela je nemjerljiv za BiH i njene ljude, odredio je jednu liniju u bh. Književnosti.
Da Meša nije bio to što jeste, ne bi smo imali "Derviš i smrt" i "Tvrđava", dva Selimovićeva najpoznatija djela.
Rodio se i živio u Tuzli, ali su mu dom bili i Sarajevo, te Beograd, gdje je i umro 11. jula 1982. godine, a gdje i danas žive njegove kćerke Maša i Jasenka.
Poznato je njegovo pismo upućeno SANU-u 1976. godine u kojem kaže da "potječe iz muslimanske porodice u Bosni, ali da je po nacionalnoj pripadnosti Srbin, te da pripada srpskoj literaturi".
No, neosporno je da svim svojim bićem pripadao Bosni i njenom narodu, o čemu svjedoče njegove riječi, a paradoks situacije vjerovatno je najbolje opisao Alija Isaković, ukazavši na ironiju da najveći srpski roman 20. stoljeća počinje Bismillom.
"Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostat će samo suze".
"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti".
"Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala".
"Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?".
Tako je govorio Meša Selimović
