Rifet Šahinović (46) rođen je u Bužimu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu,na katedri tefsira. Postdiplomski i doktorski studij završava u istoj obrazovnoj ustanovi. Radi kao profesor kiraeta i akaida u Medresi "Džemaluddin Čaušević" u Cazinu, a na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću angažiran je kao honorarni predavač na predmetu Kur'anska antropologija. Od 2002. do 2006. godine bio je direktor Medrese u Cazinu.
STAV: U vašoj knjizi "Nadnaravno i naravno u Nasrovoj teologiji prirode" u drugom poglavlju, između ostalog, govorite o: Ekološkoj krizi – duhovna oboljelost; Islamskom diskursu o ekologiji; Religiji-Objavi-razumu; Religiji i sekularizmu itd. Kakav je ustvari islamski pogled na ekologiju i koliko je ekologija uopće zastupljena u životu muslimana danas u Bosni?
ŠAHINOVIĆ: Vrlo malo. Isparavan odnos prema prirodi zadržao se još kod starijih generacija; neposredno izloženi prirodnim blagodatima oni istinski doživljavaju prirodu kao Božiji dar. Zašto ističemo ovaj zaključak odmah na početku našeg razgovora? Starije generacije svoje znanje temelje na tradiciji u najširem smislu te riječi. Nažalost, današnje mlađe generacije svoje znanje crpe samo iz eksperimentalne nauke u duhu maksime: Sve što je činljivo treba učiniti, a šta nije učinljivo treba učiniti činljivim. Otuda naprosto vapaji odgovornih intelektualaca: "Da li mi smijemo sve što možemo?" Naravno, mi danas ( kao i naši davnašnji preci) svjedočimo vidljivi stvoreni svijet ( materijalni, društveni i dr.), proučavamo ga, mjerimo, vršimo eksperimente. Pitanje jeste kako i na koji način „čitamo“ sve te znakove?
Kur'an svoje ajete/znakove proglašava izvorom znanja. Međutim, on istovremeno i Božije znakove u vidljivom svijetu proglašava izvorom znanja ( Ez-Zarijat, 20-23). Kur'an ( a on znači čitanje) čini ova dva „čitanja“ znakova komplementarnim, od koje svako upotpunjuje ono drugo.
Prema izvorima islama priroda predstavlja mjesto manifestacije Božijih imena i atributa. Uzmimo samo Božije ime El-Muhit – Sveobuhvatni. Biti svjestan Boga kao Sveobuhvatnog ( El-Muhit) znači biti svjestan prirodnih fenomena kao znakova Božijih; vidjeti prirodnu sredinu kao prostor prožet Božijim Prisustvom. Prema kur'anskom kazivanju Uzvišeni Bog ispisuje svoje znakove i na stranicama prirode. Otuda se u mislećoj muslimanskoj tradiciji govori o Prirodi kao Kur'anu koji šuti i Kur'anu kao Prirodi koja govori. Kur'anski svijet je naprosto ispunjen prirodom. Kur'an stalno vraća pažnju svojih čitatelja na prirodu: na nebesa, Zemlju, rastinje, kišu, bujanje života, smjenu dana i noći, rijeke, drveće, bilje itd. Mnogobrojni su ajeti u Kur'anu sa takvim opisima. Prema tome, priroda je naprosto prožeta duhom, ona ima dušu. Uzmimo za primjer kur'anske opise budućeg svijeta, opet su prisutni prirodni fenomeni: rijeke, vrtove, voće i ostali prirodni pejzaži. U približavanju rajskog života čovjekovom shvatanju na stranicama Kur'ana nalazimo epitete svojstvene prirodi: rijeke koje teku, raznovrsno voće, blažena hladovina... Na kraju krajeva, i Muhammed, a.s., govori o Zemlji, koja je učinjena mesdžidom. Zapravo, cijela priroda učinjena je svetom u religijskim tekstovima. Stoga današnjem čovjeku predstoji da se prema prirodi odnosi kao prema svetoj prirodi. Ovdje se prisjećamo Rudolfa Ottoa, koji je svojom knjigom Ideja svetog govorio o metafizičkom značenju Svetog kao bitnoj religijskoj i duhovnoj kategoriji: ono što u svojoj vanjskoj manifestaciji nosi duh božanske zbilje. Profesor Nasr bi kazao da kada bi religiozan čovjek u prirodu i njene fenomene bio zagledan kao u religijske simbole (kao što je, naprimjer, kršćanin zagledan u Križ, a musliman u Kur'an), priroda bi izgledala posve drugačije. Kada bi naučnik u prirodi vidio ideju Svetog, ne bi čovječanstvo ostalo bez šuma, ne bi se bojalo genetski modificirane hrane, ne bi strahovalo od globalnog zagrijavanja…. Otuda je tvrdnja da je ekološka kriza rezultat duhovne oboljelosti današnjeg čovjeka. E sada razmislimo kakav odnos ima suvremeni čovjek prema prirodi? Kako se današnja znanost i tehnika odnosi prema prirodi?
STAV: Nedavno je održana promocija vaše nove knjige "Muhammad Asad: Tumač Kur'ana za zapad" Koliko je važan Asadov pristup tumačenju kur'anskih tekstova danas za muslimane u Bosni i Hercegovini?
ŠAHINOVIĆ: Asadov život i djelo možemo pratite preko tri dionice: Asad kao konvertit, zatim kao značajna intelektualna figura u prošlom stoljeću na tlu Evrope. Napokon, Asad je značajan kao prevodilac i komentator Kur'ana za englesko govorno područje. Naravno, u nekim segmentima ne možemo se složiti sa Asadovim stavovima, posebno kada su posrijedi tefsirske stavke u njegovom prijevodu Kur'ana. Međutim, to nipošto ne umanjuje njegov doprinos kur'anskoj nauci, pa i muslimanskom pitanju općenito. Naprotiv. Kur'an je nepresušuno more znanja o kojem ne postoji konačna ljudska riječ. Ni Asadova niti naša.
Asad je zapadnjak, on kao dobar poznavalac zapadnjačke kulture i civilizacije uočava neke njene determinante koje sagledava u nekoliko segmenata: kontinuirani kód rimskog nasljeđa, pobuna savremenog čovjeka protiv kršćanskog odbacivanja ovog svijeta i antropomorfistički koncept Boga te zapadnjačko prejudiciranje islama i muslimana. Ali, ostavimo sada Asadovo konvertitsko iskustvo religije. To je jedna zasebna tema.
Asad poput drugih naučnika ( npr., Nasr, Jaspers, Guénon i dr.,), uočava da zapadnjačka moderna znanost smatra parametre prirodnog svijeta nezavisnim realitetima, bez duhovne supstance i tako se odnosi prema njemu. Prema mišljenjima naučnika koje smo maloprije spomenuli, takva nauka je u dvostrukom redukcionizmu: odvajanje stvorenog svijeta od Svetog i stavljanje religije i religioznog u privatnu sferu svake individue. Šta taj redukcionizam znači na praktičnom planu danas? Svaki redukcionizam vodi u pogrešnom smjeru. Ako redukcija vode znači put ka egzistencijalnim problemima koji u konačnici mogu rezultirati i samu fizičku smrt, samim tim redukcija duha znači duhovnu smrt. Stoga, ovo redukcionističko shvatanje stvarnosti vodi današnjeg čovjeka ka osjećaju nezavisnosti od bilo koga i čega, do osjećaja samodostatnosti u okrilju vlastitih iluzornih projekcija sebe i svega okolo sebe. Taj osjećaj čini današnju politiku, ekonomiju, kulturu obezduhovljenim oblicima ponašanja. I imamo to što svaki dan gledamo. Prema tome, tamo gdje ne postoji vjere ne postoji ni pravde, iskrenosti, istine. Jer, ono što je matematički tačno precizirano ne mora biti i Istina. Upravo na tim stajalištima je značajno čitati autore poput Asada.
Asad je primijetio da muslimani pate od nedostatka ispravnog definiranja pojava i problema sa kojima se susreću. On vrlo često u svojim tekstovima i studijama konstatira da ne postoji ni jedna religija koja odaje priznanje ljudskom razumu kao što je to slučaj sa islamom; pa islam ima negativan stav na slijepo slijeđenje, na stranicama Kur'ana se osuđuju oni koji se pravdaju „naslijeđenom vjerom i uvjerenjem“, pa kako to da muslimani nisu na samom vrhu ljestvice znanja i spoznaje, pita se Asad. Na praktičnom nivou danas te misli možemo pronaći u velikom muslimanskom dokazivanju, i sebi i drugima. Pa ako hoćete naša teološka literatura je naprosta puna dokaza, pa i onih o nužnosti postojanja Boga a jednostavno nemamo snage da krenemu korak dalje: u pronalazak tog vjerskog sentimenta u nama. Vjera se pronalazi i svjedoči u ljudskom biću. Evo jednog zanimljivog promišljanja. U to silnom dokazivanju sužavamo prostor vjere i prakse. Sav razum trošimo oko pitanja obreda ( kako klanjati) a promiču nam i druge važne stvari. Nisu džamije jedina staništa islama ( mesdžid jeste odabrano mjesto najuzvišenijeg obreda - sedžde), ali suština islama se ogleda izvan mesdžida: kako se musliman ponaša kao političar, intelektualac, ekonomista, poslodavac, roditelj, suprug i td. Na tom tragu Asad je zagledan u kur'anske stranice. On želi (pro)naći poruku na stranicama Kur'ana za današnjeg čovjeka, muslimana. Otuda su i mnoga njegova prevodilačka rješenja kur'anskih riječi ( taqwa- svijesnot Boga, Rabb – Odgajatelj, kufr – poricanje istine, gajb – ono što je izvan osjetilne ljudske percepcije…). Ovdje samo usput da spomenemo jednu predaju koju Sujuti navodi: Čovjek neće dosegnuti potpuno razumijevanje sve dok u Kur'anu ne uoči mnoga 'lica'/značenja. Asad nudi jedno od mogućih značenja, zapravo, to je samo ljudska riječ o Riječi Božijoj.
STAV: Islamski svijet i muslimansko društvo se nalazi u nekoj vrsti letargije i duhovne oboljelosti iz koje se ne nazire izlaz. Šta su ključni razlozi takvog stanja i zbog čega danas kod muslimana pa i kod islamskih filozofa, teologa i mislilaca postoji dosta teorije i znanja, dok s druge strane u praktičnom smislu to ne vidimo i vlada jedan opći metež, grabežljivost, sebičnost, zavidnost i sve one bolesti na koje nas Kur'an upozorava?
ŠAHINOVIĆ: Pitanje je vrlo znakovito i redovno je na popisu naših razgovora, intelektualnih rasprava. Rekli bismo da je aktualno nekoliko stoljeća. Samim time, mnogobrojni su odgovori meritornih ljudi. A stanje uvijek isto. Možda je jedan od mogućih odgovora upravo i pitanju: mnogo je teorija i znanja a malo praktičnosti. Mislim da muslimani danas mnogo teoretiziraju bez sposobnosti da konkretiziraju teorije. Možemo mi fantastično znati sve o namazu kao 'ibadetu ali bez izravnog padanja na sedždu Uzvišenom Bogu to je znanje nekorisno. Kur'anski pasaži o „ dobrim djelima“ upravo govore o tom kontekstu. Nešto može biti korisno ali neminovno ne sadržava i supstancu dobrog. U našem kontekstu kazivanja to znači da teoriju mora slijediti praksa.
Međutim, dozvolit ćete da izostavim svoja promišljanja a da bi naveo mišljenje jednog autora Fathi Malkawija koji se u svojoj knjizi Epistemološka integracija govori o distinkciji između dvaju načina našeg koncepta odnosa između Kur'ana i stvarnosti sa kojom se susrećemo:
„Prema prvoj konceptualizaciji, Kur'an je objavljen Poslaniku u kontekstu jedne određene stvarnosti i skupa okolnosti gdje su se ljudi suočavali s konkretnim pitanjima i problemima. Posmatrani s ovog stajališta, ajeti Kur'ana su odgovor na onovremena pitanja. Kad je riječ o drugoj konceptualizaciji, ona dovodi Kur'an u vezu sa stvarnošću današnjice koja nam – sasvim prirodno – donosi svoje probleme i pitanja. Međutim, mi nismo skloni čitati Kur'an da bismo dobili uputu potrebnu za rješavanje problema, već se uglavnom zadovoljavamo čitanjem Kur'ana da bismo dobili nagradu kojoj se nadamo, tekstualnu potvrdu za pravne propise koje usvajamo ili utjehu i smirenost koje nam Kur'an pruža. Svi ovi motivi za učenje i čitanje Kur'ana su, naravno, dobri. Međutim, ukoliko ne nastojimo uspostaviti vezu između Kur'ana i problema i pitanja s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu, nikada nećemo otkriti njegovu metodološku i epistemološku vrijednost“.
Prema tome, pitanje je muslimanskog odnošenja prema Kur'anu, razumijevanju vjere u vremenu kojem živimo, izvorima spoznaje sa kojih crpimo svoja znanja. Ovo vrijeme traži jasno i precizno definiranje problema, poznavanje njihove historije, opsega, uzroka, okolnosti. Opremljeni tim tzv. 'kognitivnim prtljagom' možemo se obratiti nad stranice svetog teksta tražeći izlaz iz krize.
STAV: Koliko je danas važan tesavuf za muslimansko društvo kao neka vrsta korigirajućeg faktora i mehanizma koji preventivno djeluje protiv savremenih bolesti i pošasti koje zahvataju svako moderno i civilizirano društvo, te da li je on i u kojoj mjeri danas prisutan među muslimanima i muslimanskim intelektualnim krugovima
ŠAHINOVIĆ: Tesavuf je jedna od dionica muslimanske intelektualne tradicije, duhovne zagledanosti u kur'ansko-hadiske tekstove. Naravno, tesavuf kao nauka predstavlja muslimanski odgovor na probleme sa kojima se susreću. U svom historijskom hodu, tesavuf je imao uspone i padove, podržavatelje i osporavatelje. Ali to je tema koju ne dotiče vaše pitanje. Tesavufska literatura je izuzetno bogata, prijemčiva ljudskom oku i uhu. Ne smiju se muslimani olahko odreći svog intelektualnog nasljeđa. Naravno, ovdje mislim i na mnoge druge dionice muslimanskog mišljenja. Korisnije je nasljeđe smatrati raznovrsnim ružama u svojoj bašti u kojoj svaka ruža odašilje miris koji obamljuje posjetioce na poseban način.
Ako tesavuf sagledavamo kao potragu za savršenstvom (ihsan) u vjerovanju, tom duhovnom putanjom kojom musliman svojom pripadnošću islamu a preko imana dospijeva do ihsana, možemo kazati da je to nasušna potreba svakog pojednica. To je put duhovnog sazrijevanja života u vjeri. Muhsin zaista živi vjeru i u vjeri; on biva nošen vjerom. Muhsinu propisi vjere nisu preteški. Sa druge strane, možemo vidjeti kako pojedini muslimani osjećaju težinu u propisima. Što više vjere sve teže. Svaki teret žulja poput kamenica u cipelama. Radi se u razumijevanju i osjećaju onoga šta nosimo, vlastitom doživljaju. Tesavuf posebnu pažnju skreće na očišćenje pojedinca, osjećanja, društvenih odnosa, bogatstva, zajednice. Proces čišćenja je staza za napredak i uravnotežen razvoj i pojedinca i zajednice. To je tezkija ( riječ izvedena iz arapskog korijena z- k- v u Kur'anu se javlja pedeset i devet puta).
Međutim, na tom putu do izvjesnije spoznaje Dragog Boga ne smijemo biti posvađani. Posvađanost zamućuje ciljeve. Posmatrajte samo današnje podijeljenosti i međusobna etiketiranja: sunije, selefije, sufije, tradicionalisti, racionalisti i mnogi dr., njihovu posvađanost na putu do Istine.
Ovdje još da spomenemo da se i tesavuf našao ( poput nekih drugih pravaca) u posebnom društvenom kontekstu. Ljudi koji se tek upoznavaju vjerom moraju znati da vjerska naobrazba počinje u mektebu. Bez svjesnosti redoslijeda naobrazbe ljudi bez temeljnog znanja, uhvate se u koštac sa velikim meselama. Onda nastaju konfliktne situacije. A za mesele su potrebne i godine i znanje i iskustvo. U kuću se stalno ulazi na ulazna vrata. Krov, prozori vrlo su važni u konstrukciji kuće ali ne služe za ulaz.
STAV: Prošlo stoljeće obilježeno je stagnacijom islamske misli i idžtihada, te pojavom bukvalizma i radikalizma. Koji su razlozi toga?
ŠAHINOVIĆ: Davno su alimi kazali da nas Allah dž.š., neće pitati na Sudnjem danu za ranija tumačenja Kur'ana; naša odgovornost leži u okvirama našeg pregnuća da proniknemo u kur'ansku poruku za naše vrijeme, rješavanje naše krize, sagledavanje naše situacije. Naime, svako vrijeme nosi svoje izazove, probleme, situacije koje nisu bile poznate ranijim generacijama. Odgovor leži kako upravljati današnjim izazovima a ne u nijekanju i odbacivanju istih. Idžtihad je ulaganje krajnjeg vlastitog napora da se odgovori nadolazećim izazovima kur'ansko-hadiskim postavkama. Kur'an jednostavno ne dozvoljava da ga tumačimo bukvalno, radikalno. Intelektualci koji žive na tzv. papagajskim ponavljanjima šta su drugi tako davno kazali o određenim pitanjima, bez ikakvog pokušaja da nadnesu razum nad sami Tekst, ustvari, takav intelektualni konformizam spriječava da se velovi Kur'ana razotkri(va)ju pred našim očima bez obzira koliko bili zagledani nad njegovim stranicama.
Akademik Karić je često na svojim predavanjima nama studentima govorio da muslimani ne posjeduju jedan gipki, univerzalno prepoznatljiv kód u proučavanju Kur'ana, pogrešno prilaze svom klasičnom nasljeđu. Klasični komentatori Kur'ana jesu tumačili svoj svijet u Kur'anu i Kur'an u tom svijetu. Da li mi tako pristupamo Kur'anu? Umjesto toga danas je vječita intelektualna borba između radikalista ( koji idu natraške u budućnost, živeći u tišini tradicije i intelektualnoj udobnosti i konformizmu) i modernista ( koji nerijetko zanemarujući tradiciju, nastoje da svaki izam dovodu u dosluh sa Kur'anom).
Smatranje da je svo vrijedno znanje spoznato, da je fiksirana ideja u islamskom pravu vodi u taklid. A to je čitanje Teksta bez konteksta. Primjena bez interpretacije vodi anomaliji. Naravno, ovdje izuzimamo obrede.
Sa druge strane, Kur'an nije enciklopedija pa da tamo tražimo opravdavanja za svoje stavove, dostignuća, naučna otkrića itd.
Kur'an je izvor znanja, Božija knjiga sa kojom započinjemo naše tumačenje. I tako se trebamo odnositi prema njemu. Božiji Govor i Riječ u Kur'anu se označava kao Kelamullah i Kelimetullah. Obe ove riječi su glagolskog korijena k-l-m koje u arapskom jeziku nose značenja: neizbrisiv trag, raniti, ostaviti biljeg. Hoće li ljudski govor i riječ o Kelamullahu i Kelimetullahu ostaviti blistavi, neizbrisivi trag spokojstva na vlastitom srcu i srcu sagovornika, ili će ostavljati nezacijeljene rane i teške ožiljke bola, zaista zavisi od te ljudske riječi. Bez obzira iz čijih usta potekla.
STAV: Bošnjaci su raspadom Jugoslavije po prvi put dobili priliku da izgrade državu u kojoj će biti ravnopravni građani i imati pravo na slobodu misli, vjerovanja i svega ostalog što pruža jedna demokratski uređena zajednica. Međutim, dvadeset i tri godine nakon rata Bošnjaci su duboko podjeljeni, ispolitizirani i sukoboljeni do te mjere da se čini kao da će upropastiti sve one ideale za koje su pali mnogobrojni životi. Kako vi gledate na ovu situaciju, razloge takvog stanja i gdje je nam je izlaz?
ŠAHINOVIĆ: U Kur'anu ( En-Nahl, 91-92) navodi se jedan primjer žene koja je tokom dana mukotrpno prela vunu da bi na kraju dana istu pređu rasprela. To je primjer neuravnoteženog psihičkog stanja jedne ličnosti, bez jasnog cilja i strategije. Nažalost, nepostojanje osjećaja šta znači imati državu ponekad vode Bošnjake krivim stazama. Primjer žene koja se bavi teškim poslom bez osjećaja da je cijena previsoka da bi se poigravala plodovima svog rada i truda je poput onih koji u temelje države ulože krv, znoj, trud, pa na koncu se olahko odnose prema svemu.
Nije glavni problem u pluralnosti mišljenja i postojanju različitih stavova. Svaka pluralnost je blagodat ako vodi opštem dobru. Razlike su normalne. Nenormalno je sektašenje i netolerantnost u stavovima. Ljudska uskogrudnost, sebičnost i gramzivost su glavni poroci iz kojih izviru problemi na društvenoj sceni danas. Pa pogledajte malo bolje ljude kako su uskogrudni da u svoje okrilje prime drugog, kako su ostali zatvoreni u vlastite torove u svakom pogledu. Nikada im dovoljno novca, imetka. Takvi nemaju osjećaja za onog svog rođaka, komšiju. Rezultat takvog ambijenta jeste pakao u svim segmentima društva. Komentatori Kur'ana šesti ajet sure Et-Tekasur prevode u tom kontekst – pakao na zemlji ( naravno uključujući i pakao na onom svijet). Ta neograničena i pretjerana težnja za dominacijom nad drugim ( politička, ekonomska, kulturna) donijela je frustracije i smućenost tako da se izgubio sentiment za duhovnom i vjerskom orijentacijom. Znakove takve frustracije lahko je uočiti pri svakom susretu sa ljudima. Ljudi su spremni u petnaestak minuta slučajnog susreta iznijeti stotine tuđih nedostataka ( a nijedan vlastiti nedostatak ne spomenu); nespremni su da saslušaju a bez slušanja nema dijaloga; iznose stotine pitanja a nigdje pokušaja za iskrenim odgovorom. Kada se oslobodimo tih bolesti onda će se pomoliti na široka vrata ono što je danas posebno deficitarno: mišljenje, ispravno kritičko mišljenje. A tamo gdje stanuju sitnošićarski interesi i prohtjevi, tu ne postoje ni tragovi mišljenja. Pritješnjeni između egzistencijalnih problema i frustracija društvene stvarnosti u kojoj se nalaze, Bošnjaci moraju dobro osmotriti posljedice svoje političke podijeljenosti i rascijepkanosti, intelektualne razbijenosti i idejne obezglavljenosti. Bošnjačko političko, ekonomsko pa i svako drugo mišljenje nije kritičko zato što nije utemeljeno na društvenoj stvarnosti i zato što se pitajuće ne odnosi prema problemima. Evo, zaista bih volio da nisam upravo u ovom zaključku. No, ova masovna iseljavanja ljudi koja nisu samo egzistencijalne naravi, prisutna filozofija „trpljenja“ desetljećima na ovim prostorima, ta silna „uvjeravanja“ drugih u očite istine, stvaranje osjećaja da je svugdje bolje nego ovdje itd., daje mi zapravo na takvo mišljenje.
Na koncu, moramo znati da živimo u svijetu u kojem se zna cijena svega i svačega a ne zna vrijednost ničega, kako bi to kazao Oscar Wilde. Religija u takvom svijetu je ono koja ima vrijednost ali i ne cijenu.
STAV: I za kraj, neizbježno pitanje je Krajina. Kako danas vidite Krajinu iz perspektive jednog islamskog intelektualca (gdje smo, šta smo, šta nam nedostaje, koje su nam slabosti, vjera, međuljudski odnosi....)
ŠAHINOVIĆ: Gdje smo? Vrlo daleko od centra, na samom kraju. Naravno, kraj nečega ne znači neminovno i slabost. Samim tim da centar uvijek omeđuju krajevi. Toga bi trebali valjda biti svijesni svi. Ipak, stvarne činjenice govore suprotno. Slabosti Krajine jednim dijelom rezultat su njenog položaja na geografskoj karti Bosne i Hercegovine. Makar historija tako potvrđuje. Međutim, da budemo do kraja pošteni, mnogi nedostaci koje spominjete u pitanju jesu rezultat političke rascijepkanosti, individualne sebičnosti, idejne razijedinjenosti u samoj Krajini. Jedinstvo ne trpi takve anomalije. Kao da smo zaboravili poznato pravilo kod muslimana - dozvoljeno je postupati i sa onim šta je manje ispravno a da bi se očuvalo jedinstvo. Ponekad nam se čini su razne anomalije prisutno u tolikoj mjeri da se glas običnog, poštenog, zaslužnog Krajišnika ne čuje dalje od druge strane Une. Krajišnici zaslužuju da se poštuje njihovo dostojanstvo i ponos od svih predstavnika vlasti, od muhtara ovdje u nekom selu pa do onog u samom centru. Mnogo je u Krajini ucviljenih majki i djece koja ne dočekuju svoje sinove, očeve, supruge za bajramske blagdane. A suza ucviljenog stiže kad-tad. Oni koji ne znaju da je više iskrene vjere bilo pod mahrama naših starih nena i majki nego li u ovim današnjim vjerskim raspravama i pregnućima za status vjere u individualnom i kolektivnom smislu, zaista žive u vlastitim ograničenostima.
U Kur'anu ( El-Haqqa, 12) spomenuto je uho koje pamti, čuva sve od zaborava. Ako razumijevamo i dajemo smisao onome što smo čuli, a onda to shvatanje koristimo za dobro, uspijet ćemo. A ništa i niko nije potpuno zaboravljen i nezapamćen.
