Od tada, Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine često se sugeriše kao model za druge mirovne napore u zemljama sa dubokim etničkim ili vjerskim razlikama. Bosanska federalistička struktura se navodi, naročito od strane senatora Džoa Bajdena i bivšeg predsjednika vijeća za spoljne odnos Lesa Gelba, kao mogući model za Irak.
Ali svijet je manje ili više okrenuo svoja leđa Bosni. Ja sam se vratio da vidim kakva je situacija. Ono što sam otkrio relevantno je za mnoga druga područja, uključujući Irak.
Prije Dejtona bilo je više od 30 neuspjelih prekida vatre. Naš glavni cilj bio je da zaustavimo rat – jednom i zauvijek. Dvanaest godina kasnije, taj cilj je u potpunosti postignut, po cijenu nula američkih i NATO života.
Bili smo zabrinuti zbog prisustva malo poznate grupe islamskih terorista u Bosni, koji će kasnije postati zloglasna al-Qaeda. U Dejtonskom sporazumu, zahtijevali smo njihovo uklanjanje i dali NATO-u pravo da ih napadne. Bez Dejtona, al-Qaeda bi vjerovatno planirala napade 11. septembra iz Bosne, a ne iz Afganistana.
Zbog svađa unutar NATO-a, Dejton je ostavio jednu državu sa tri vojske. To je očigledno bilo neodrživo. Ali zahvaljujući istrajnim naporima, sada postoji jedinstvena komandna struktura i jedinstvena vojska na nivou države, izgrađena u skladu sa NATO-om, gdje su nekada bile tri zaraćene frakcije. To je posao koji još nije završen, ali napredak je zaista postignut.
Dok smo pregovarali, većinom se predviđalo da će srpski i muslimansko-hrvatski entiteti ostati fizički odvojeni i da će zemlja biti podijeljena. NATO je očekivao da će njihove trupe patrolirati demilitarizovanom linijom razdvajanja, kao u Koreji. Ništa od toga se nije desilo. Možete se voziti bez problema s jednog kraja Bosne na drugi, a nekada sveprisutni kontrolni punktovi su nestali.
Postoji jedinstvena valuta i mnoštvo komercijalnih transakcija između etničkih grupa. Problem je što je korupcija duboko ukorijenjena u oba dijela Bosne, sa mnogim političarima koji se prerušavaju kao nacionalisti kako bi održali kontrolu nad državnim preduzećima.
Bosna, kao i njeni balkanski susjedi, nema održivu budućnost osim kao članica Evropske unije. Od neuspjeha reformskog paketa koji je ponudio “visoki predstavnik” Lord Pedi Ešdaun, ništa se nije pomjerilo – do ovog mjeseca, kada su Bosanci odobrili ograničeni sporazum o reformi policije. To otvara put Bosni za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, što je značajan korak prema članstvu u Evropskoj uniji. To su najbolje političke vijesti nakon dugo vremena.
Do aprila 2006. godine, postignut je spor ali stabilan napredak. Ešdaun, koji je bio na moćnoj poziciji međunarodnog nadzornog organa uspostavljenog Dejtonom, gurao je reforme. On je proizveo paket ustavnih reformi koji bi ojačao centralne državne institucije, ostavljajući dovoljno vlasti u rukama entiteta. Ali je dobio dva glasa manje od potrebnih dvije trećine u Narodnoj skupštini, kada se Haris Silajdžic, koji je bio muslimanski premijer tokom rata i koji je ponovo došao na vlast kao jedan od tri člana predsjedništva BiH, usprotivio paketu, tvrdeći da bi on ojačao poziciju Srba. Od tog neuspjeha, nije bilo značajnog političkog napretka. Predsjednik srpskog dijela Bosne, Milorad Dodik, podržao je Ešdaunov plan, ali se onda okrenuo protiv reformi, tražeći podršku od Beograda i Moskve. On sada želi da oslabi ili paralizuje centralnu vlast u gotovo svakoj prilici. Interakcija između Silajdžića i Dodika je bila zatrovana, gdje su muslimani govorili o ukidanju dva entiteta, a Srbi prijetili da će proglasiti nezavisnost svog entiteta ako Silajdžić istraje. Obojica znaju da nijedna od njihovih pozicija nije dozvoljena prema Dejtonu i da bi takve retrogradne politike mogle teško destabilizovati Balkan. ( Treba se prisjetiti oko čega se vodio rat.)
Mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao ukazivali su na istu stvar: Politički napredak je počeo da opada kada je postalo jasno da Bosna nije prioritet Bušove administracije. Vašington mora imati na umu da bez jakog američkog vođstva, uspjeh koji je postignut u Bosni mogao bi nestati. Odluka da se NATO zamijeni manjom vojnom silom Evropske unije bila je užasna greška, navodno diktirana od strane tadašnjeg sekretara odbrane Donalda Ramsfelda. Slabi Ešdaunov nasljednik dalje je podrovao reformu, time ohrabrujući oportunističke političare da ponovo igraju na etničku kartu. Novi visoki predstavnik Miroslav Lajčak iz Slovačke je vješt diplomata, ali ne dobija dovoljno podrške iz Brisela, a Rusi se protive gotovo svemu što radi i pokušavaju da ugroze sporazum koji su oni pomogli da se ispregovara.
Postoji jedan pasoš, ambasadorske pozicije se dijele između etničkih grupa i postoji manje-više jedinstvena spoljna politika. Posljednji minister spoljnih poslova je bio Srbin, a poslije njega je došao Bosanski Jevrej.
Lekcije za druge države:
Nijedan ugovor ne vrijedi mnogo ako nije snažno implementiran i sproveden. Politički aranžmani moraju odražavati istorijsku i etničku realnost. Jedinstvena država sa jakom centralnom vladom možda može funkcionisati u Francuskoj ili Japanu, ali ne i u Bosni – niti, vjerujem, na mjestima kao što su (između ostalog) Irak, Afganistan ili Sudan. Tamo (kao i u SAD-u, Njemačkoj i indiji) vlast se mora dijeliti između centralne vlade i država ili provincija. Sjedinjene Države moraju ovo prepoznati u Iraku.
Richard Holbrooke, glavni arhitekta Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine u kolumni objavljenoj 2008. godine u Washington Post.
