Živimo li u Bosni i Hercegovini u dobrovoljnoj izolaciji i konformizmu nesuprotstavljanja tzv. dominantnom javnom mišljenju? Jesmo li u takvoj „klimi mišljenja“ naviknuti na spirale šutnje u jednom takvom sistemu vrijednosti u kome vlast na razne načine kontrolira i instrumentalizira pojedinca da on ne želi da išta što se tiče kritike i neistomišljeništva sa vladajućom strukturom javno iznese?
Jesmo li društvo šutnje zbog beskičmenjaštva i kukavičluka intelektualnih elita priključenih na trafoe vlasti, zbog izrazite provincijalizacije obrazovanja koje proizvodi poslušne brigade ili se radi o tradicionalnom „vječnom“ stanju moralne i etičke inhibicije bh građana zbog straha od vlasti?
Sva ova pitanja možemo, što da ne, postulirati i iz ugla individue i njegovog moralnog habitusa. Naprimjer, hoće li nam život proći u stalnom strahu od nekakvih posljedica, a da „ne dignemo glas“ i ne riskiramo malo ličnog komoditeta.
Na ova pitanja odgovore daju bh. intelektualci i univerzitetski profesori.
Problematika reality kulture
Profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić ističe kako se intelektualcem ne može smatrati osoba koja šuti, odnosno koja kritički ne pretresa važna društvena pitanja i na neki način se ne angažira u svojoj zajednici. On ukazuje na problematiku tzv. reality kulture u kojoj se ne čita, koju ne zanimaju problemi koji prevazilaze one neposredno lično-egzistencijalne, ili ih eventualno zanimaju problemi koji imaju spektakularnu dimenziju začinjenu teorijom zavjere.
Profesor Mujkić obrazlaže da za ovu „kulturu“ tekst duži od dva paragrafa guši svaki dalji interes i najbriljantniji osvrti intelektualaca i analize ostaju nezapažene.
„Postala je više nego poštapalicom ona konstatacija da intelektualci šute. Prije bih rekao da oni govore, ali ih nema ko čuti. Na dostupnim portalima i medijima imamo svakodnevno desetine odličnih analiza, uvida, kritika koje su napisali ljudi koje s pravom možemo zvati intelektualcima, ali prije će biti da svoju inertnost i odsustvo želje da se pokrenemo i nešto promijenimo obično pravdamo projiciranjem krivnje na intelektualce koji šute“, kaže on.
Franjo Šarčević, nekadašnji najbolji student Prirodno-matematičkog fakultetu u Sarajevu u svojoj generaciji, od ove godine i doktor matematičkih nauka i urednik portala Prometej, navodeći Dahrendorfovu (Ralf) definiciju javnog intelektualca, slaže se sa profesorom Mujkićem u konstataciji da intelektualci koji šute ne reagiraju na društvene anomalije, ma koliko bili dobri unutar svoje profesije, ne mogu se smatrati intelektualcima.
„Kada spominjete beskičmenjaštvo i kukavičluk intelektualnih elita, ja bih ga radije vezao uz akademske elite, mada imamo čest sljedeći slučaj - osoba učestvuje u javnim diskusijama, angažirana je, ali to čini na način da se dodvorava vladajućim strukturama, da im služi kao intelektualno opravdanje i legitimacija. Ti režimski intelektualci su najgori soj društva, jer su u stanju da osmisle i opravdaju nepojamna zla“, kaže Šarčević.
Gubitak moralnog kompasa
Kao potvrdu ovih riječi navodi ocjenu Drage Bojića o režimskim umovima i njihovoj „nezajažljivoj ambiciji da se dokopaju akademskih službi, društvne moći i lagodnog života“ pri čemu se „služe prijevarama, lažima, podvalama, objedama, da proizvode, podržavaju i održavaju mitove, da se podanički izručuju političkim i ekonomskim moćnicima, kao kreatori i promotori zla“.
Sudija Suda BiH i angažirani intelektualac i kolumnist Branko Perić u razgovoru na ovu temu ističe period dezintegracije bivše Jugoslavije kada je u proteklih 30 godina, kako kaže, društvo izgubilo moralnu osnovu. Tvrdi da je današnje bh. društvo izgubilo moralni kompas i da u takvom društvu isplivavaju najgori, te preuzimaju poluge državne organizacije i upravljanja.
„Pošto vlast prelazi u ruke najgorih, što će reći neobrazovanih i nemoralnih, svi odnosi u društvu počinju se zasnivati na udvorištvu, podaništvu, prevarama, korupciji i kriminalu. Sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Čovjek se povlači u prostor koji će mu donijeti neku kratkoročnu korist. Oni najgori to koriste za enormno bogaćenje. Niko nema nikakvu odgovornost prema zajednici. Opšte dobro ne postoji“, opisuje Perić socijalnu, psihološku i političku podlogu bh društva šutnje.
„Čovjek u BiH još uvijek zna šta je loše, a šta dobro, ali je shvatio da mu javno zalaganje za vrijednosti ne donosi nikakvu korist. Zbog toga se povlači u svoju ljušturu bez suštine i značaja. To nas uvodi u prostor ćutnje – faze društvenog razvoja koja najavljuje propast društva. Bez aktivizma zdravog dijela društva, nijedna zajednica ne može napredovati“, ističe Branko Perić. On je mišljenja da tranziciona društva kakvo je i bosanskohercegovačko danas nemaju intelektualnu elitu.
Intelektualci uvučeni u politike
Profesor Mujkić naglašava kako BiH a ni zemlje u okruženju u tranzicionoj fazi nisu imale dovoljno vremena da proizvedu dovoljno utjecajan sloj sekularne inteligencije i prateću mrežu institucija i organizacija koja bi mogla biti solidna i dovoljno autoritativna infrastruktura za artikulaciju i eventualno organizirano djelovanje.
„Nas je u tome prekinula takozvana tranzicija i niz nacionalnih revolucija i ratova koji su točak historije pokrenuli unatrag k retradicionalizaciji, repatrijarhalizaciji, ka militantnom kolektivizmu kojemu je moderni univerzitet ali i intelektualno djelovanje opasnost i suvišak, potrošnja a ne oruđe progresa“, smatra Mujkić.
„Intelektualci su uvučeni u politike ili su korumpirani raznim sinekurama, tako da se njihov društveni aktivizam uopšte ne vidi. Čuju se samo oni koji su dio političkog establišmenta. Njihov moralni slom je bio katalizator procesa raspadanja. Ako treba tražiti krivca za moralni slom društva, onda je to intelektualna elita“, kategoričan je Perić.
Franjo Šarčević govori da li na odustajanje od vlastitog mišljenja i življenja u mazohizmu šutnje i kukavičluka mogu da utiču različiti individualni strahovi.
„Nekada se tu doista radi o strahovima: za posao, obitelj, sigurnost i u tim slučajevima se može imati određena doza razumijevanja. Znam po sebi da to nije uvijek jednostavno. Prestao sam obraćati pažnju na poruke mržnje i prijetnje koje neprestano dobivam, bilo da se radi o anonimcima koji mi sa lažnih profila pišu da će me jednom sresti na ulici (uz navođenje kvarta ili ulice u kojima stvarno živim), bilo da se radi o ljudima koji mi neanonimno i stojeći iza svojih riječi poručuju da me ne želi vidjeti u gradu u kojem živim više od decenije uz uvrede i lažne konstrukcije kakvih se ne bi postidjeli najveći majstori fašističke propagande. No, uvijek to zanemarim i nastavim dalje, ali razumijem one koji osjete potrebu da se zbog takvih stvari povuku.
Akademski građani po mjeri vladajućih
Međutim, u mnogim slučajevima koji stoje iza odustajanja od vlastitog mišljenja leže obrnuti razlozi- želja da se dodvoravanjem vladajućem ili prevladajućem mišljenju ili politici postigne nešto što se inače ne zaslužuje“, kaže mladi doktor matematičkih nauka.
Postojećoj „klimi mišljenja“ i javnoj šutnji o svemu „ na opće zaprepaštenje“ izuzetno konvenira rasparčani sistem obrazovanja, odnosno njegova provincijalizacija, slažu se naši sagovornici. Proizvode se akademski građani po mjeri vladajućih oligarhija, građana koji pomažu u održanju sistema, a ne njegovom propitivanju, kaže profesor Mujkić.
„Ideja modernog javnog univerziteta za ove naše kantonalne umove je bogohulna. Ideja je da društvo plaća ljude koji će propitivati uvriježene istine, shvaćanja i prakse postojećeg društva, a ne koji će ih potvrđivati. Ali, nažalost, na provincijaliziranom i sve više komercijaliziranom univerzitetu gdje se studenti razumijevaju ne više kao kolege već kao klijenti, a profesori kao osoblje, gdje vladaju ne teorije i istraživački rezultati već usklađenost pravnim začkoljicama i dosjetkama i pravorijek naručenih inspektora a ne autoritet istraživača i profesora, gdje je važnije kako se treba obući i da li u vrijeme molitve ima ili nema nastave čime se vjerske obaveze stavljaju u nadređeni položaj obrazovnim, univerzitetu kojim vladaju odbori i tijela koje imenuje lokalna, provincijalna vlada a nisu stvar izbora kolegica i kolega koji rade na univerzitetu, jedino što možemo očekivati je reprodukcija mediokritetstva, dalja ideologizacija i potpuni sunovrat institucije visokog obrazovanja“, objašnjava profesor sa FPN-a.
'Poluobrazovanost, nekritičnost i poslušnost'
„Nažalost, korupcija je sveprisutna pojava, kriteriji rapidno opadaju, a osobno svjedočim i užasnim pojavama da se ocjene ponekad dijele ne po znanju i zaslugama iz predmeta za koji se daju, nego po načelu ideološko-vjerske podobnosti i za stvari koje nemaju veze s tim predmetom ili tim studijem uopće. A stvari su se toliko otele kontroli da ćemo uskoro čak i na nekoć uglednijim fakultetima imati slučajeve da do doktorata dolaze ispodprosječne i potkapacitirane osobe čija je jedina referenca jakost političkih i obiteljskih veza. Oni koji bi tome mogli stati u kraj ne žele da se zarad ličnog komfora izlažu i da to problematiziraju“, govori Šarčević.
Jedan drugi Šarčević, Edin, profesor Pravnog fakulteta u Leipzigu, objašnjavajući razloge šutnje u bh. društvu, konstatirao je kako oni nisu „samo u kukavičluku najbolji i provincijalizaciji akademskog obrazovanja kako bi se odmah htjelo zaključiti, nego i u sistemu koji favorizuje poluobrazovanost, nekritičnost i poslušnost“.
„Konačno, koliko je polupismenog partijskog kadra smješteno po najvažnijim funkcijama sa kojih uz kupljene diplome ima dobar pregled i kontrolu finansijskih, obrazovnih ili sličnih resursa. Poslušajmo samo lupetanje najvišeg političkog kadra, recimo na državnom nivou, i valjda će nam biti jasno da je “šutnja naše pameti” najpoželjnije trajno stanje. Samo se tako može ostati na vlasti. Demokratski primitivizam je uveden početkom 1990-ih i danas samo beremo plodove tog projekta“, izjavio je ranije u Oslobođenju Edin Šarčević, potvrđujući i mišljenja naših sagovornika.
Etnički sistemi mišljenja
Drugi možda još i pogubniji nivo stvaranja generacija šutljivaca u BiH jeste stvaranje tri etnička modela mišljenja koji su vremenom „evoluirali“ u tri vladajuće politike.
„Svaki od ova tri sistema teži za eliminacijom svega što njegove temeljne dogme i mitove dovodi u pitanje. A pogotovo za eliminacijom onoga što dovodi u pitanje sisteme moći i nečiju privilegiranost. Kritičko mišljenje ograničeno je dogmama, koje su i sekularno-političke i religiozno-političke, ono se tolerira samo ako ne prelazi granice koje su tim dogmana zacrtane. Kad ih pređe, idu prizemne diskvalifikacije, ad hominem napadi i crtanje meta“, kaže Franjo Šarčević.
Sudija Branko Perić pesimistično kaže da nema nade sa se ovakav sunovra šutnje zaustavi.
„Ne postoji kritična društvena masa koja bi mogla oblikovati drugačiji moralni i kulturni model. Demokratija je postala privid. Politika je izgubila svoje demokratsko značenje. Političke partije su postale interesne i mafijaške organizacije. Izbori su sredstvo za konfiguraciju mafijaških struktura. Takav obim destrukcije nije moguće zaustaviti“, konstatira on.
