Nana iz Rakovčana kod Prijedora otkriva da se rodila 12. aprila 1926. godine i da je već dva mjeseca zagazila u devedeset i sedmu godinu života. Teško je pouzdano znati, ali njena dob svrstava je među najstarije iseljenike iz Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji, a i kompletnom bosanskohercegovačkom iseljeništvu. Brzo smo provjerili, Hatidža je devet dana starija od britanske kraljice Elizabethe II. I dok se svijet jednako divi britanskoj kraljici na energiji i zdravlju, na tome da je skoro sedamdeset godina na tronu najveće i najpoznatije svjetske monarhije, slično divljenje mogli bismo iskazati i Hatidži iz Rakovčana, koja je također na pragu punog stoljeća života, čije je kazivanje simbol jednog teškog vremena Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka.
Ispričala nam je nana vrlo zanimljivu životnu priču s Mataruškog brda, kako Prijedorčani zovu skupinu bošnjačkih sela nadomak grada: Rizvanovići, Rakovčani, Bišćani, Hambarine, Zecovi i Čarakovo, gdje su stale dvije trećine njenog života. Posljednja trećina još je u izbjeglištvu.
Rođena je u Avdićima, od oca Huse i mame Fatime, odrasla s dvije sestre, Kadirom i Zemkom te s dva brata, Husejnom i Hamedom. Osim nje, danas je u životu još samo Zemka, u švedskom Geteborgu.
Drugog svjetskog rata ne sjeća se mnogo, tek po povremenim granatiranjima aviona i rijetkim kontaktima s njemačkim okupatorima.
- Otac je ispod kuće iskopao rov, kao nekakvu zaštitu od bombardovanja, svega, a mi djeca se dolje šćućurili kad neko lupa na vrata i viče: "Partizanen!" Čujem odozdo otac odgovara: "Nein partizanen, sibjan" (djeca)! Eto, toga se sjećam, a bilo je i bombardovanja iz aviona, od čega su jedared ranjene dvije komšinice u nogu i leđa.
Dolazak u selo novog mjesnog imama Alija-efendije Pezerovića nakon završetka rata nenadano će promijeniti i život u familiji Avdić. Efendijin brat Pašaga bio je jednom u posjeti bratu i vjerovatno čuo za naočitu i ahlakli Hatidžu i odmah zatražio njenu ruku.
- Otac bio strog, nigdje nam nije dao ići pa nisam ni imala momka, a on navalio, odmah bi se ženio. Još kad sam čula za Gradačac, velim: "Pa, bolan, to je daleko, gdje ću tamo?!" A on će na to: "Ništa nije daleko gdje te voz može odvesti!" I bogme tako i bi, odoh ja vozom u Gradačac 1953. godine. U Pezeroviće", veli nana uz širok osmijeh.
U Rajskoj kod Gradačca rodit će prvo dijete Kadira i s njim kao bebom vratiti se u Rakovčane već naredne godine jer je Prijedor imao mnogo firmi i nudio više šansi Pašagi za posao.
Vratili su se u očevu kuću dok nisu napravili svoju, u kojoj će izroditi još petero djece: Kasima, Fikretu, Kadiru, Sadetu i Haziretu. Pašaga je ubrzo našao posao.
Iako je tadašnja Jugoslavija pedesetih godina prolazila kroz teški period gladi, Pezerovići i Avdići su, osim Pašaginog posla, marljivo radili i na zemlji tako da glad nikad nisu osjetili.
Ipak, nana ističe kako ništa ne može usporediti sa strahotama koje će doživjeti u proljeće i ljeto 1992, kada se desio pogrom desetina hiljada Bošnjaka iz Prijedora, Ljubije, Kozarca, a posebno s Mataruškog brda.
- U ovom ratu su nas pobili i rastjerali po cijelom svijetu, moralo se bježati! U Drugom svjetskom ratu nije bilo baš tako - pokušava usporediti dva velika ratna stradanja i golema iskustva koja je osjetila na vlastitoj koži.
- Pašaga imao astmu, nije mogao nimalo hodati bez muke, ali kad su nas četnici potjerali, morali smo. Bili smo kući u julu 1992. godine kad je komšinica Ajna bahnula. Bila u džematu, vidjela da se bježi i došla nas upozoriti: "Hido bona", rekla mojoj snahi na vrata, "pa zar vi ne znate da je narod sav krenuo? Sve je otišlo! "Ostade pita u rerni, uzeli samo osnovno i bježi."
Sišli su krajem jula 1992. godine nesretni Pezerovići – porodice Kadira i Kasima s djecom i nanom i djedom – do Tukova, odakle su navečer autobusima prebačeni u logor Trnopolje. Ondje su s hiljadama Bošnjaka iz prijedorskog kraja proveli dvije noću u strahu i neizvjesnosti.
- Stalno je ta nesorta dolazila s puškama. Tražili su ljude. Spavali smo pod vedrim nebom dvije noći i odatle, baš k'o stoku, potrpali nas u kamione i pravac Travnik. U kamionima su nas zaustavljali i prijetili uz povike: "Pobit ćemo vas sve, dajte pare i zlato!" Zapravo, istovarili su nas na Vlašiću, odakle smo pješačili šest-sedam sati do Travnika - prisjetila se najteže ratne epizode iz ljeta 1992. godine.
Nakon sedmice u Travniku, s hiljadama izbjeglica iz Bosanske krajine, i Pezerovići su preko Posušja, uz garantna pisma sina Kadira, koji je tada radio u Njemačkoj, krenuli kćerki Hazireti u Zagreb. Nakon nekoliko mjeseci dobili su poziv za Nizozemsku, jedinu zemlju koja je tada primala familije logoraša i već skoro trideset godina živi na istoj adresi u Uithoornu, piše Stav.
- Ovdje mi je bilo fino, nemam se na šta žaliti. Lijepo su nas primili i hvala Nizozemskoj jer najvažnije je bilo maknuti se od ratnih strahota i pronaći mir. Ubrzo smo ovdje formirali i džemat u Amsterdamu pa je bilo lakše, iako smo se sekirali zbog sina Kasima, koji je bio skoro šest mjeseci u logorima Omarska i Manjača. Kad smo čuli da ide u šume u sječu drva kao srpski zarobljenik, baš nam je bilo teško jer su stizale razne vijesti o ubistvima logoraša. Najgori je rat i strah da te mogu ubiti svaki dan, svaki tren, ne daj Bože da se ikad više ponovi - priča u dahu.
Život joj je, kaže, brzo prošao, ali je bio ispunjen i sadržajan i provela ga je u zadovoljstvu s djecom i sve brojnijom familijom, unucima i praunucima. Žive u tri države: Hrvatskoj, Švedskoj i Holandiji. Već 26 godina živi bez Pašage, u stanu sina Kasima i snahe Emsude. Bolest i brzu Kasimovu smrt prije dvije godine vrlo teško je podnijela, ali ipak, u dubokoj pobožnosti i saburu skupila je snagu za dalje.
- Svima nam je od Boga određen rok i nema se tu miješati u Božije- dodaje za kraj.
Nana se i dalje fino kreće, ode sinu na sijelo u susjednu zgradu bez problema, ugodno razgovara iako tada pripomogne i slušni aparat, a zna katkad malo pomoći i nevjesti u kuhinji. Pitamo je odakle je "povukla" dugovječnost, pa "uvezala" Drugi svjetski rat, tešku Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i progon s kućnog praga te trideset godina izbjeglištva, a već je blizu “stotke”.
- Bogme, moja nana, mama od oca, vojnikovićka, doživjela je jednu godinu manje od 100! Možda je to, ha - šeretski nam je namignula nana na kraju njene priče.
Prije sedam godina od holandske socijale uštedjela je dovoljno novca i poslala bedela (zamjenu) na hadž pa se Hatidža okitila i titulom hadžinice, baš kao i njeni sinovi.
Pa iako nema ništa od raskoši dvora i bogatstva njene vršnjakinje s početka ove priče, britanske kraljice Elizabethe II, s kojom je nedavno ušla u devedeset sedmu godinu života, njena brojna familija i zadovoljstvo druženja s 14 unuka i 27 praunuka svake godine njen su najveći imetak i radost, i to ističe puna srca.
Tako je planirala i ove godine. Krajem jula već je rezervirana aviokarta za Bosnu i Hercegovinu, Mataruško brdo, Prijedor, Sanski Most. A u oktobru, bude li sve potaman sa zdravljem kao ovih dana, ide nana i pred glasačku kutiju u Ambasadu Bosne i Hercegovine u Den Haagu.
