Veoma sam ponosna. To je vrh moje karijere nakon svih uspjeha. Ove godine sam jedina žena koja je ušla u Kuću slavnih“, prve su riječi Razije Mujanović (50) na vijest da uskoro ulazi u Kuću slavnih. Naći se u društvu svjetske košarkaške elite, za nju je velika čast, dodala je najbolja košarkašica koju je naša zemlja imala do danas, a nezvanično i po mišljenju mnogih ona slovi za najbolju koju je bivša država iznjedrila. Pored Mujanovićeve, u Kući slavnih Međunarodne košarkaške fede-racije (FIBA), u klasi 2017. primljeni su Mickey Berkowitz (Izrael), Pero Cameron (Novi Zeland), Toni Kukoč (Hrvatska), Shaquille O’Neal (SAD) i Valdis Valters (Latvija), a u klasi trenera ovo priznanje dobio je Dušan Ivković (Srbija) i američka reprezentacija “Dream Team“ koja je 1992. osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Barceloni. Zvanična ceremonija prijema u Kuću slavnih održava se 30. septembra, u FIBA sjedištu, u Ženevi.
Nenametljiva Raza
Veliko priznanje vratilo je legenda-rnu košarkašicu u centar domaće javne pozornosti. Da podsjetimo: košarku je aktivno igrala sve do svoje 41. godine. Predstavljala je žensku reprezentaciju BiH do 2007. i tada je odigrala posljednji meč, a od profesionalne košarke oprostila se 2008. Skoro da su je nove generacije zaboravile, niko je nije tražio niti je pozi-vao u sportske redove, a ona sama nije se nikome nametala, nije ni pretendovala na trenersku karijeru, željela je zaploviti, kako je jednom izjavila, u organizacijske ili menadžerske košarkaške vode.
Rođena u selu Ratkovići, nadomak Čelića, bila je šesto i najmlađe dijete u porodici Mujanović. Prve košarkaške korake napravila je još u osnovnoj školi, a imala je 14 godina kad je njezin sportski talenat zapazio trener Miki Vuković. “Došao je nama doma i pričao s ocem da me pusti da treniram u Tuzli. Iako su to bila druga vremena, kada je bio bauk pustiti žensko dijete da ode sa sela u grad, otac je pristao bez ikakvih problema. Ali, uz trenerovo obećanje da ću se i dalje školovati. Miki Vuković nije bio samo trener nego i otac, ne samo meni nego i ostalim djevojkama, vodio je računa o nama i išao nam na roditeljske sastanke u školu”.
Život u Sarajevu
Prvi veliki klupski uspjeh postigla je s ženskim košarkaškim klubom Jedinstvo Aida 1989. osvojivši naslov prvaka Evrope. S ovim tuzlanskim klubom skrenula je na sebe pažnju jugoslovenske sportske javnosti, zaigrala za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, a potom se pridružila i juniorskom nacionalnom timu. Klupske uspjehe nizala je sa Jedinstvom, španskim klubom Dorna Godella, a potom i talijanskim klubom Pool Comense. S reprezentacijom Jugoslavije osvojila je srebrenu olimpijsku medalju 1988., a istu medalju dobila je dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu. Na Mediteranskim igrama 1993. osvojila je zlato u dresu reprezentacije BiH, a četiri puta izabrana je za najbolju košarkašicu Evrope. Sportsku sreću okušala je i u inostranstvu: osim u Italiji i Španiji, igrala je i u Mađarskoj, Brazilu, Americi, Hrvatskoj; poželjela je ostati u Brazilu jer joj se svidio tamošnji narod i odanost sportu, ali je ljubav prema porodici prevagnula, te se vratila kući, u domovinu.
Razija Mujanović, ili samo Raza, kako je mnogi zovu, postavljala je sebi ciljeve i ostvarivala ih. Tokom 28 godina karijere promijenila je 18 klubova, a samo dvaput zakasnila na trening. Ne svojom krivicom. Košarka je njen životni izbor, voljela je taj sport zato što, kao i svi ostali, radom i konretnim rezultatima rječito govori o čovjeku i sportisti. “Košarku sam trenirala sa zadovoljstvom. Svaki poraz mi je teško padao. Poslije izgubljene utakmice nikad nisam mogla zaspati do kasno u noć. Sve dok me umor ne savlada“, povjerila je svojevremeno za naš magazin.
Sa kolegicama iz tuzlanskog Jedinstva održava kontakt, iako ih dijele kilometri. Danas živi u Sarajevu, udata je i uživa u životu. Ponekad u mislima sumira vla-stitu prošlost, pita se šta nije ostvarila i zašto, ali mirne duše na kraju zaključi: “Teško je biti uspješan na više frontova. Ja sam zadovoljna onim što sam postigla u životu.”
