Razija Čolaković autorica je jedne od najpopularnijih Facebook stranica iz BiH ,,Muhabet sa Razom”.
Njeni savjeti, specifične šale, live razgovori… vremenom su privlačili sve više posjetilaca te danas ima više od 140.000 pratilaca.
Njenu tešku priču prenosimo u cijelosti:
Danas na jedan bolan način, prisjetih se svoje mame (rahmet joj duši) i jednog groznog dana, kada sam bila prvi razred Srednje škole… Djevojčurak već.. Pretesko mi je, pisem a od suza jedva vidim tipkati…Bila sam na času. Dezurna učenica pozvala me da izađem, jer mi je dosao otac. Iznenadih se, nije bilo vrijeme posjeta… Profesor me pustio, izašla sam. Moj otac stajao je vani, pognute glave… S njim i moj mali braco. Meni već dovoljno da se zabrinem.Pitam: Otkud vas sada? Brat uplašeno gleda u mene, otac poče plakati… Ja drhtim, pitam je li mama dobro? Brat tiho govori: Babo je istukao mamu…Taj osjećaj koji se pojavio u meni tada, ne mogu vam opisati. Sve se sastalo: bijes, tuga, bol, nemoć, krivica, žaljenje… Počela sam nekontrolisano drhtati i plakati… Ne znam sta sam im tad rekla, znam da sam se okrenula otisla u kupatilo, umila se ali nisam se mogla smiriti. Vratih se na cas, profesor kad me vidio, samo je rekao: Razo spakuj se, idi kuci. Dosla sam taj dan kući… A da bar nisam. Danas ne bih imala ovo bolno sjećanje i sliku mame kako lezi na sećiji, crna, modra, natečena…Sve me vratilo godinama nazad, u djetinjstvo. Kada sam dugo, predugo gledala suze i krv majčinu… Ali bila sam sigurna da je prestalo. Prošlo je puno godina od zadnjih užasa… Mislila sam to se vise nikada nece desiti, sada sam velika cura, mamu niko vise ne smije dirnuti! A ja sam bas tad bila u internatu…Ulazim u kuću, s vrata gledam majku kako lezi, ječi od bolova…Gledam i oca, koji kao pokajnički plače… Sjedoh između njih…Ja dijete, između roditelja, duša mi vrišti od bola, srce mi se kida od tuge i nemoći… Ja dijete, svjesno sta mi je majka prezivljavala, i znam koliko otac nije mario, sada moram znati sta reći, kako postupiti… U tom trenutku čujem oca koji govori: ja ću se ubiti! To je često govorio, kad god uradi neki belaj, valjda da izazove zaljenje u nama… Pa da umjesto mame, žalimo njega. Okrećem se prema njemu i kazem: ubij se molim te! Spasi nas ovog bola, spasi nas ove muke. Ubij se! Lijepo ćemo ti dzenazu spremiti, i sve ce biti kako treba, ubij se! Ovo su rijeci koje sam ja, dijete od 16 godina izgovorila svome ocu, nasilniku. Niko ko nije slično doživio, neće moći razumjeti koliko sam morala biti očajna, koliko sam patnje majčine vidjela, da bih ovo izgovorila…Ništa ne boli kao nemoć djeteta, da zaštiti majku od nasilnika… a i samo se plaši i treba zaštitu. Danas kada imam skoro 40 godina, ne bih mu rekla da se ubije, rekla bih mu: Babo, ima Boga. Ima Boga… I zaista ima… Teško i bolno djetinjstvo shvatila sam kao imperativ da radim na sebi, izgradim samopouzdanje i svu patnju pretvorim u veliku snagu. Ne mrzim svog oca. Redovno ga obilazim, pomažem kad mogu… Ali žalim ga. Puno ga žalim. Majka mi je umrla, prije dvije godine u svojoj 58 godini zivota… Iznenada… Srce vise nije moglo podnositi teret života…Razija Čolaković
