Svu svoju energiju usmjeri ka tome, gubi sliku realnog svijeta, te potrebnu širinu uvida u cjelokupnu stvar, a uz to i prenagli do te mjere da preoptereti i zamori i one koji bi mu inače rado pomogli, pa se ljudi, jedan po jedan, od njega povlače, ostavljajući ga tako samog u svom stanju (halu) i ”problemu” da i dalje truje sebe vjerujući kako je to nešto što je doživio ili čuo, ”najgore” i ”najstrašnije”. Od svog života tako obično napravimo jedno veliko vanredno stanje.
Pošto svemu u životu pridajemo baš preveliki značaj, onda svoj cjelokupan život pretvaramo u veliku dramu iz koje jedino možemo izaći kao ozlojađeni gubitnici.
Nigdje nema sabura, niti onog, za vjernike svojstvenog, zračka nade, optimizma i maštovitosti. Učahureni u neki svoj čudni svijet, ne vidimo da svako ima obaveza, briga i problema i da su oni sastavni dio naših života. Htjeli mi to ili ne.
Nema čovjeka koji nema neku brigu ili neki problem. Ali oni koji znaju da se ne treba sikirati zbog svega i da sve što nas ljuti i brige u konačnici ima i svoj kraj, puno lakše prolaze kroz sve to, i obično, na posljedku izlaze kao pobjednici.
Često pridajemo značaj stvarima koje nam se samo na prvi pogled učine bitnim. Kasnije kad malo bolje izanaliziramo stvari, vidjećemo da se u biti uglavnom zamaramo nepotrebnim sitnicama i da živce gubimo zbog malih stvari, piše Akos.ba.
U nastavku pomenuću nekoliko kratkih preporuka uz koje svoj svakodnevni život možemo učiniti manje stresnim, ljepšim i sretnijim.
1. Ne sikirajmo se zbog sitnica i ne trošimo svoju dragocjenu energiju i vrijeme na njih. Sitnice obično same po sebi prođu i tek kasnije uvidimo da smo se samo bespotrebno brinuli. Obično sve biva puno bolje nego smo mislili da će biti!
2. Pomirimo se sa činjenicom da smo nesavršeni, i mi i ljudi oko nas. Ne zamjerajmo drugima za sitnice i zapamtimo: ”Svaki čovjek je sklon pogrešci. Najbolji je onaj koji tu pogrešku uvidi i blagovremeno i adekvatno je umanji ili otkloni.” Pomozimo drugima da lakše otklone svoje mahane i propuste, ali i mi budimo svjesni da ih i mi sami imamo, pa stoga prvo ispravimo svoje nedostatke, pa tek onda gledajmo na nedostatke i pogreške drugih.
3. Ne upadajmo u riječ svojim sagovornicima. Naviknimo se da ih saslušamo do kraja, i znajmo da i mi puno više cijenimo one koji nas saslušaju negoli one koji nas prekidaju i stalno nam upadaju u riječ želeći nametnuti svoje mišljenje ili nametnuti tok razgovora u nekom svom pravcu. Ljudi sa kojima komuniciramo biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušamo, da poštujemo njihovo mišljenje i da nam je do istoga stalo.
4. Uradimo nešto lijepo za drugoga i nemojmo nikome govoriti o tome. Pokušajmo osjetiti tu čar dobročinstva kad znaš da si nešto korisno, dobro i lijepo učinio isključivo u ime Boga, a ne zarad ljudske pohvale. Ne tražimo od onih kojima nešto dadnemo, pomognemo ili koje obradujemo nekim drugim vidom dobročinstva, da nam nešto daruju zauzvrat. Dajite, dijelite i činite dobročinstva isključivo zbog toga što je to dobročinstvo i što to činimo zarad Boga. Budi dobročinitelj zarad dobročinstva, a ne zbog želje da budeš viđen, pohvaljen ili da nešto dobiješ zauzvrat!
5. Slavu i prestiž prepustimo drugima. Uživaj da ostaneš iskreni dobročinitelj koji će u toku svog života obveseljavati ljude, a slavu ostavi drugima. Ona je ionako prolazna. Dobra djela nisu. Ona nas prate i na onom svijetu.
6. Kad se raspravljamo sa nekim oko nečega upitajmo se prvenstveno da li je to nešto uistinu vrijedno toga. Zapitajmo se da li će to nešto oko čega se eventualno raspravljamo s nekih biti važno za godinu, dvije ili pet? Pomislimo je li to možda još jedan u nizu nebitnih životnih detalja oko kojeg bespotrebno gubimo živce i svoju energiju?
Upitajte se da li baš vi morate uvijek biti u pravu? Ima li mjesta pod ovim nebeskim svodom i za druge? Je li baš zbog vas i vašeg mišljenja Bog stvorio svijet? Jeste li vi možda neki odabrani Mesija ili ste samo jedan mali sićušni atom u svemiru koji misli da je pokupio svu pamet svijeta?
Ukoliko tako budemo razmišljali shvatićemo da ne moramo uvijek baš mi biti u pravu i da nije rješenje i izlaz u stalnim svađama i raspravama.
7. Zamislimo da nam je još sasvim malo vremena ostalo od ovog prolaznog dunjalučkog života. Razmislite šta biste uradili u zadnjim sedmicama života na ovom svijetu. Čemu biste se posvetili i o čemu biste razmišljali?
Odmah počnite to i da radite. Angažujte se oko djela i ljudi koji su vam važni. Njima se posvetite, pa ćete vidjeti koliko život uistinu zna biti lijep i manje stresan kad svoju energiju usmjerite na najbitnije.
Tek tako možete razdvojiti bitno od nebitnog, te se u ostatku svog života posvetiti onom prvom, želeći što više dobra učiniti i za sebe i za svoje najmilije (najzaslužnije).
8. Svaki dan se nekom zahvalimo i pri susretu sa ljudima budimo vedri, nasmijani i ozareni. To će nam biti najlakša sadaka i najjednostavnije dobročinstvo. I znajmo: i osmijeh u lice unesrećenog i tužnog se ubraja u dobročinstvo i Bogu ugodno djelo.
9. Svakodnevno odvojimo vremena za sebe. Neka dnevna molitva (namaz) i veličanje Boga budu obavezno vrijeme koje će te posvetiti sebi i svom odnosu prema Gospodaru. Nakon toga, upražnjavajte korisne tjelovježbe, čitajte neku omiljenu literaturu ili otiđite na šoljicu čaja ili kafe sa nekom dragom i voljenom osobom. Počastite svoju dušu korisnim muhabbetom (razgovorom) koje će, svakako, biti prožet veličanjem i spominjanjem Božijih blagodati, jer život vjernika svakodnevno je i u svim prilikama vezan za zikr (spominjanje Gospodara i zahvalnost Njemu Uzvišenom na svim životnim radostima koje nam daje).
10. Volimo ljude oko sebe i budimo sretni kada uvidimo da i oni nas vole. Kada se neko odvaži i prizna ti da te zavolio u ime Uzvišenog Gospodara, ti mu iz sveg srca reci: ”Volio te Onaj u čije ime ti mene voliš!”
