Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe BiH kazao je da je za period od aprila do decembra 1992. godine na prostoru Vlasenice prijavljen nestanak 880 osoba.
“Ekshumirano i identifikovano je 575 osoba, a još uvijek se 305 osoba vodi kao nestalo”, rekao je Mašović.
Dodao je da su ekshumacije vršene na 167 lokacija, te da je bilo 29 masovnih grobnica, a najveća je “Ogradice”, gdje je pronađeno 200 žrtva.
“Ono po čemu je općina Vlasenica neslavan rekorder jeste broj nestalih žena i djece. Na području Vlasenice 28,75 posto su žene, a 8,75 djeca”, kazao je Mašović.
Naglasio je da je od 36-ero ekshumirane djece desetero mlađe od osam godina života.
“Najmlađe ekshumirano dijete je imalo tri mjeseca i 24 dana, a najstarija osoba imala je 93 godine. U grupi još uvijek nestalih imamo petnaestomjesečnu bebu i osobu od 88 godina”, rekao je Mašović.
Odgovarajući na pitanja Veljka Ćivše, branioca optuženog Radenka Stanića, Mašović je pojasnio da je prije rata općina Milići bila u sastavu Vlasenice te su od 167 lokacija na kojima su vršene ekshumacije za nestale na području Vlasenice, 33 lokacije bile na području Milića.
“Mjesto nestanka osobe ne mora da korespondira sa mjestom pronalaska osobe. Osobe su nestajale na jednom mjestu, a pronađene su na drugom”, pojasnio je Mašović.
Tužilaštvo BiH tereti Stanića, Kraljevića i Gorana Garića za progon bošnjačkih civila nezakonitim hapšenjem, protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.
Prema optužnici, Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić aktivni policajac. S njima je optužen i Mane Đurić, kojeg Tužilaštvo tereti da je bio na dužnosti načelnika SJB-a Vlasenica, ali je, zbog zdravstvenog stanja, njegov predmet odvojen u odnosu na ostale.
Zaštićeni svjedok SV-10 ispričao je da je nakon privođenja u Policijsku stanicu tražio da razgovara s komandirom Stanićem, kojeg je poznavao odranije i koji ga je primio u kancelariji.
Svjedok je ispričao da ga je priveo VS-6, koji ga je ispitivao da li ima oružje.
SV-10 je tokom ispitivanja rekao da je predao pištolj, te da je pitao VS-6 da li samoinicijativno privodi ljude, a on mu je odgovorio da mu je to naredio komandir Stanić. Potom je svjedok pitao da li može da razgovara sa Stanićem, što mu je dopušteno.
“Ušao sam kod Stanića, komandira policije, on je svaki dan putovao sa mnom. Rekao je: ‘Ja sam dao nalog da vas privedu’”, kazao je svjedok, opisavši i pokazavši optuženog u sudnici.
Dodao je da je i njemu rekao da je predao pištolj, te da ne zna ko ima oružje. Izjavio je da mu je Stanić kazao da ide kući i da ga više niko neće dirati.
“Uvijek je bio korektan. Svaki dan je bio moj putnik, ja sam imao jedno dobro mišljenje o njemu. Nije me više niko dirao”, rekao je svjedok.
Dodao je da je Vlasenicu napustio 15. maja 1992. nakon što se obratio Miloradu Lukiću, predsjedniku Srpske demokratske stranke (SDS), koji mu je predložio da, ako smije, ide s njim u Krizni štab da pitaju da li bošnjačko stanovništvo može napustiti Vlasenicu.
“Lukić Milorad se založio da narod ide, Krizni štab se složio”, kazao je svjedok, dodavši da je on bio u hodniku, dok su članovi Kriznog štaba raspravljali o ovom pitanju.
Pojasnio je da je odluka bila da muškarci moraju dobiti potvrdu od policije da mogu izaći iz Vlasenice, te da je žena zadužena za taj posao, bez provjere policije, napisala njemu i bratu propusnicu.
“Ona je samo namignula. Čuo sam da su neki otišli tražiti potvrde, da su ih uhapsili i nema ih više. Neki nisu smjeli da traže propusnice”, rekao je svjedok.
Dodao je da je on zadnjim autobusom otišao prema Kladnju.
“Po mojoj procjeni je 20.000 ljudi otišlo. Iza 15. maja koji su ostali, nema ih više”, kazao je svjedok.
Nastavak suđenja je 26. februara.
