Nekoć je u ovoj mahali živjelo više ljudi, a danas se mnogo njih raselilo.
"Majka mi je sa hodžinske strane, djed je bio hodža, i pradjed isto, a očeva je majstorska strana. Živjelo nas je u kući sedmero, a u ove tri kuće bilo je sedamnaestero“, prisjeća se Bajraktarević, čiji je djed radio kao imam u dobojskom naselju Orašje.
Počeo je postiti sa osam-devet godina. To je, kaže, naslijedio od majke i djeda. Pred njegovom majkom su mnogi naučili o vjerskim stvarima, poučavala ih je u mektebu, često umjesto njenog oca. Kao i kod svakog djeteta, dogodovštine su bile neminovne. Tada teške, a danas sa smijehom priča o njima.
"U nas je bio u džamiji jedan naš stari imam, efendija Mehmed Imamović od kojeg sam ja sve naučio, i čak sam s njim jedno sedam-osam ramazana bio u itikafu. Bila je teravija i ja sam došao kući, kaže meni mama rahmetli: 'Što si razbio prozor kod Ismetovce?', kažem joj ja da nisam i da sam bio u džamiji. U tom trenutku ide rahmetli efendija, i ja njemu: 'Efendija, de, reci mami jesam li ja bio u džamiji', kaže on: 'Jest, Fatima, bio je u džamiji, jedva sam sklanjao teraviju od njega'. I aba je to čuo, uzeo prut, tako da nisam bio bjen zbog prozora, ali jesam zbog džamije“, priča Bajraktarević za Anadolu Agency (AA).
Mnogi vole reći da su danas ramazani drugačiji, ali on ne misli tako.
"Mi vičemo da su ramazani bili drukčiji, po meni su ramazani uvijek isti, međutim mi nismo isti. Znači, ramazan je uvijek ibadet, čovjek treba da ga provede u jednoj opuštenoj, porodičnoj atmosferi“, kaže on, dodajući kako su mu ramazanski dani u mladosti, ipak, bili ljepši samo zbog jednog razloga, svi su bili manje opterećeni ovozemaljskim problemima i obavezama.
Zbog toga, nastavlja, i savjetuje djecu da uvijek imaju mjeru i da hodaju po zemlji. Sa suprugom Almom, s kojom je u braku već 41 godinu, ima sina i snahu, a od njih i dvoje unučadi, Lejlu i Amara. Za njih je, kaže, najviše vezan.
