Knežević svoju analizu filma započinje poređenjem s filmovima "Dara iz Jasenovca" i "Dnevnik Diane Budisavljević", ističući da su narodi ovih prostora u kinematografiji pronašli odušak i način da "nastave rat" neinvazivnim sredstvima.
Autorica govori o reakcijama naroda koji su "optuženi" u navedenim filmovima, reakciji Hrvata na "Dianu" i "Daru", Srbije na "Aidu" te kako bi možda trebalo "proglasiti privremeni moratorij na igrane filmove" koji tretiraju ratna pitanja.
Nadalje u svojoj analizi navodi kako film "Quo vadis, Aida?" nije dobio Oscara za najbolji strani film "što je dobro i ispravno iz barem dva razloga".
Reakcija i kritike iz Srbije na film bh. rediteljice odudaraju od dosadašnjih recenzija koje su objavljene u svijetu, ali i same nominacije za Oscara. Pored nominacija na prestižnim svjetskim festivalima te osvojenih brojnih nagrada, film su preporučivali i pozitivno ocijenili portali i ličnosti iz svijeta filma, a između ostalih i jedan od najpoznatijih filmskih kritičara - Kenneth Turan. Međutim, iz Radio-televizije Srbije naglašavaju drugačiji pogled na film.
"Da je Žbanićka dobila nagradu, svjetski mediji ne bi pisali o kvalitetima filma, već o ratnom zločinu u Srebrenici iz jula 1995. godine, odnosno o genocidu, kako je Haški tribunal u pojedinim presudama kvalifikovao taj događaj. Filmska kritika bi postala politički proglas. Srbi generalno bi se ponovo našli u svjetskom medijskom fokusu kao kolektivni počinioci masakra", piše na web stranici RTS-a.
Kao drugi razlog za neosvajanje nagrade Knežević kaže: "'Aida' nije veliki film koji zaslužuje Oscara".
Svoj stav autorica objašnjava "neujednačenim kvalitetom filma". Prije svega je naglasila da su "neočekivane" uloge Jasne Đuričić kao Aide, Borisa Lera kao Hamdije te Emira Hadžihafizbegovića kao Joke, pozitivna strana filma.
"Većina nije tamo gdje bi ih smjestila nacionalna pripadnost. Žbanićka kida mustru kolektiviteta i nacionalne solidarnosti time što gledaocima šalje uznemirujuću poruku ne samo da nijedna nacija nije izašla čista iz posljednjih ratova, već da su i uloge proizvoljno izmjenjive", piše Knežević.
"Igra se neujednačeno, kao i u 'Dari'. Čitav film je do te mjere srezan na Đuričićevu, da drugi i ne stignu da se profiliraju", ističe autorica teksta.
Također, autorica naglašava "banalnost uloge zla" - Ratka Mladića te kako srpska javnost ne mora da voli ovaj film: "Ne mora ni da vjeruje da su se događaji tako odigrali u svakom detalju. Ne mora ni da misli kako je ubijeno 8.000 bošnjačkih civila, možda je taj broj u stvarnosti upola manji. Ali je vrijeme da shvati da general Ratko Mladić nije heroj. On je monstrum koji je izdao svaki privid humanizma".
Kako piše Knežević: "Najbolje što se o njemu može reći je: izdaja se može voljeti, ali izdajnik ne".
Autorica kritikuje neprikazivanje bosanske armije u filmu te simbolično završava poređenjem dva slična dijaloga "Dare" i "Aide".
"U jednom dirljivom momentu filmovi 'Dara' i 'Aida' komuniciraju jedan s drugim. 'Zašto Budo plače?', pita jedna logorska čuvarica Daru. 'Zato što je gladan', odgovara ona. 'Zašto beba plače?', pita srpski vojnik Bošnjakinju s bebom u naručju. 'Gladna je, odgovara žena", zaključuje Knežević.
