Znaš li stranče ko je Nino Ćatić? Jesi li čuo za našeg Nihada? Sigurno si čuo. Morao si čuti. Pa po njemu se, bolan, zove naše najveće novinarsko priznanje. Svaki novinar koji dobije godišnju nagradu «Nihad Nino Ćatić» u mojoj zemlji je ravan Bogu. Ako nisi čuo za Ninu iz svijeta novinarskog, pa morao si mu vidjeti sliku, njegov lik uklesan u pročelja mnogobrojnih škola koja nose Ninino ime.
Stranče, zašto me gledaš tako? Ti stvarno ne znaš?! Eh...
U aprilu mjesecu 1992. godine iz Novog Sada u rodnu se Srebrenicu sa fakulteta žurnalistike vratio Nino Ćatić. Došao je na Ramazanski bajram. Da posjeti roditelje i svoje najmilije. Već tada obdaren Božijim darom pisanja, darom uobličavanja svijeta u poeziji i prozi, nekako je bolje i dublje gledao tu svoju kotlinu srebreničku. Sjeta i tuga. Sve se sastalo u Nini i u toj Srebrenici. Sve se sastalo u toj muci koja je nastala po njegovom dolasku i trajala do 10. jula kada je Nino «izašao».
Eli! Eli! lama azavtani?!
Srebrenica, opkoljena, uklopljena i uzglobljena. Pod četničkim granatama od prvog dana. Nino nije čekao da mu neko kaže šta treba da radi. Prihvata se posla uređivanja Srebreničkog glasa. On je jedan od prvih, prvi među jednakima koji animira stanovništvo enklave. Osjeća tminu i mrak, ali je ne govori nikome. Namjesto toga piše, piše više no ikad. Imao je žuticu. Radi, ali ne dozvoljava bolesti da ga preuzme. Preko radio amatera iz Srebrenice obavještava svijet kako je i kakvo zlo opkolilo izolovani grad. Ali ne priznaje to zlo. Namjesto zla, bira život. Pa tako stvara dramu Odmetnici.
Iz tog perioda, negdje pred kraj 1993. u jednom pismu prijatelju nekako saznajemo kako je Nino Ćatić i kako mu je Srebrenica pod njim:
«Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se je miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika poslaću ti jedan primjerak naših novina "Srebrenički glas" koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta»
Već krajem te '93 Nino osjeća dolazak tmine kakve nije bilo. Osjeća i onaj iskonski zaborav, od svih. Zaborav koji će mu se ponovo javiti dvije godine kasnije i koji će sa rafalima zločinaca progutati i Ninu i 8372 Srebreničana. No, da li je Nino među žrtvama?
Strpljenja čitaoče.
Gdje su nestali Odmetnici?
Pošta u Srebrenici je skrivala najveću tajnu naše savremene književnosti. Skrivala je primjerak drame Odmetnici možda jednog od najboljih štiva o opkoljenom gradu. Možda, jer niko nikada nije pronašao rukopis. Ni četnici koji su ušli u grad 11. jula niti bilo ko poslije.
A nestanak sa ovog svijeta ili preciznije, nestanak iz ovih svjetova bio je kao i Nino Ćatić, neuhvatljiv, nepredividiv, nedokučiv.
-Mama, vidimo se u Tuzli, rekao je Nino nasmijan majci Hajriji koja se sa ocem Junuzom tog 11. jula zaputila u Potočare. Otac je poginuo u genocidu.
A Nino? Eh, Nino je, kako ljudi pričaju sa svoja dva prijatelja radio-amatera pošao ka slobodnoj teritoriji, ka Tuzli zaista. Možda je sa sobom ponio te silne "Odmetnike» o kojima toliko govorimo, a ne znamo ništa. I možda je zaista kako ljudi pričaju i bio ranjen. Možda. Ono što znamo posve siguno je da niti Ninu, niti njegove posmrtne ostatke niko nikada nije pronašao.
Tek tako, poput Sent Egziperija koji je u svom avionu nestao iznad Sjevernog mora 1944. i Nino Ćatić je naprostro nestao. Za sve nas i ovaj naš svijet. Veliki ljudi znaju i smrt prevariti.
Ali nije obmanuo svijet, cijeli svijet kada je u svom posljednjem javljanju tog 10. jula 1995. isporučio milijardu tona istine čovječanstvu:
«Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati (...). Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ovo sada (valjda) svi znamo. Po ovome je postao poznat Nino Ćatić, a bez da smo ikada pročitali iti jednu njegovu pjesmu ili i jedan njegov dramski redak. A ovako se obratio svijetu koji je okrenuo i uši i oči od Srebernicej nakon što je šest dana boravio u zgradi pošte, nakon što je radio i isporučivao istinu. I shvatio je u jednom trenu da više ništa bitno nije.
Kako reče njegova majka, dan poslije 11. jula, sa svojim prijateljima se zaputio put Slobode. Možda je on Slobodu i našao, ali mi Ninu ne vidimo. Gledati ne znamo.
Od svega nam je ostala rečenica Hajrije, Nine majke tog posljednjeg dna, tog 11. jula.
«Pogledala sam u kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela išta ljepše. Odrastali su u ratu, pod granatama, ali im je Bog dao da budu tako lijepi da se to riječima ne može opisati.“
Odlazili su tako lijepi u smrt. Ili novi život. Kako vam god.
Otišao je tako Nihad Nino Ćatić, da ga više nikad ne vidimo. Niti «Odmetnike» da pročitamo.
Ostala je jednan sada već požutjeli smotuljak hartije na kojem je pisalo:
«Gluha je moja zemlja.
Nad tobom vrše se grozote.
Dobra si mi bila;
Al' porušiše tvoje ljepote.
Mučenica si sad:
I suosjećamo s tobom.
Mrtvi te žele, živi te mole:
Udahni ponovo svoje ljepote.
Zagrli me sad moja zemljo;
Zagrli, ublaži moju bol.
Ako se iznenada dogodi;
Pomiluj, iako smo griješili.
Pocjepaće te moja Zemljo.
Tutnje godine mraka.
Svaka stopa, tvoja je krvava;
Jer mržnja struji od brda do brda.
Sumorne i krvave rijeke teku
Po tvojim granicama.
Sve više plijena, uzela si k sebi;
Udahni svoje ljepote, preživjeli te mole!”
Srebrenica, 07.03.1993.
Nino Ćatić
Jesi li pročitao stranče? To je poezija našeg Nine. Našeg, možda najboljeg novinara. Stranče, po njemu se ništa u mojoj zemlji ne zove. Nema ni nagrade, ni škole, ni ulice, ni haustora, ni igrališta... Neki drugi je ispresijecaše. Gdje je Radio Slobodna Srebrenica? Otišla je nasmijana i lijepa, sve sa Ninom i «Odmetnicima» u neku drugu realnost. Jer ovdje kako reće Nino, «mržnja struji od brda do brda».
