Vođena time, odlučila se za gimnaziju nakon koje je završila Pravni fakultet u Sarajevu. Normalnim slijedom stvari, odradila je pripravnički staž u Kantonalnom tužilaštvu i položila pravosudni ispit.
Idealistica kakva jest, očekivala je da će vrlo jednostavno dobiti posao u struci. Ipak, znanje i trud se cijene, a ona je odradila sve kako treba. Prijavila se na konkurs za posao u Tužilaštvu, prema bodovima bila prva na listi, ali posao nije dobila.
„Zaposlena je osoba koja je bila poslije mene, uz obrazloženje da je odabrana po nacionalnom ključu. Mislim, kao pravnik sam apsolutno za to da se mora ispoštovati nacionalna struktura u svim tijelima, pa tako i pravosuđu, ali to ne bi morao biti jedini uvjet pri odlučivanju jer se onda radi o diskriminaciji. Tad sam prvi put shvatila što znači borba sa sustavom“, prisjeća se Amira početka njene priče koja ju je na kraju dovela u Njemačku.
Njena borba je trajala punih pet godina tokom kojih se stalno iznova prijavljivala na sve konkurse u Tužilaštvu, ali i u desetine drugih kompanija. Smatrala je da na osnovu svoga znanja, sposobnosti, iskustva i preporuka mentora zaslužuje dobiti radno mjesto. Međutim, situacija je u Bosni malo drukčija.
„Radila sam tokom tih godina u privatnom sektoru i uvidjela koliko ste kao radnik potplaćeni i obespravljeni. O socijalnom i zdravstvenom osiguranju da i ne govorim, ali smatrala sam da će mi to iskustvo pomoći pri dobivanju željenog posla. Toliko sam uporna i dosadna bila, tako da sam na kraju uspjela dobiti posao kao stručni savjetnik u kantonalnom Tužilaštvu. Vjerovala sam da ću nakon svega što sam vidjela i proživjela, zajedno sa svojim kolegama uspjeti napraviti neku promjenu. Međutim, vrlo brzo sam se uvjerila da to nije moguće i uslijedilo je razočarenje“, nastavlja svoju priču Amira.
Sve što joj se dogodilo utjecalo je na njenu cjelokupnu percepciju života i društva u Bosni. Uvidjela je da posao nije ni blizu kako je ona zamišljala iako je bila svjesna da ne postoji savršen sistem. Odluka da odseli u Njemačku nije došla preko noći.
Sve više sam uviđala da to nije kako bi trebalo biti, ustaljeni model ponašanja u Bosni meni je postajao sve neprihvatljiviji. Moj životni moto je „Nikad ne odustaj!“, ali moja odluka o odlasku po meni nije bila odustajanje. Znala sam, ako bih ostala tu u Tužilaštvu kakvo jeste i bila dio tog koruptivnog sistema, to bi značilo odustajanje od sebe, svojih ideala i ciljeva. Ja, koja sam bila spremna cijeli svoj život podrediti tom poslu jer sam vjerovala da je Tužilaštvo najvažniji dio države, njen korektiv, znala sam da mi tu nije mjesto i donijela sam odluku da odem“, kazala je Amira o razlozima svoga preseljenja.
Nije znala gdje ni kako, ali spletom okolnosti dobila je kontakt od Sadije Klepo koja je u Njemačkoj bila voditeljica humanitarne organizacije. Poslala joj je email i tražila posao čistačice u njenom udruženju.
„Znala sam da sa svojom diplomom ne mogu puno više očekivati. Prvi put kad sam došla na razgovor za posao, München me je osvojio za cijeli život i jednostavno sam bila sigurna da ću tu živjeti. Riješili smo svu papirologiju, preselila sam se i počela raditi kao savjetnica za imigrante.“
Ovdje je, kako kaže, zaista pronašla sebe i svoj mir. Neka svoja osobna zadovoljstva. Osobe koje savjetuje na svom poslu su većim dijelom ljudi s Balkana. Razgovarala je sa stotinama, ako ne i hiljadama.
„Ono što sam uočila je da je većina ljudi tu ogorčena Nijemcima. Dođu sa stavom, „Ja sam u svojoj domovini to i to postigao, a oni mene tako tretiraju!“, mislim da tu toliko griješe. Svjesna sam da su oni ostavili velik dio života, neki od njih su tu došli u pedesetim godinama, i često čujem: „Ma što će meni jedan Švabo!“. Ja sam cijeli svoj život posvetila svom obrazovanju, ali sam ovdje došla kao Amira, pošten, hrabar i vrijedan čovjek koji hoće raditi. Ne kao pravnica! Bila sam spremna čistiti jer ne mogu meni jedna metla i kanta uzeti moju osobnost i karakter, to mi nije dala moja diploma. To su mi dali roditelji kroz odgoj i moja genetika. Stoga mi je žao da ljudi zbog nekih svojih kompleksa osuđuju Nijemce, oni jednostavno poštuju granice privatnosti u komunikaciji i sklapaju prijateljstva postupno. Samo im treba dati priliku“
Za kraj govori kako natrag ide samo radi majke i par prijatelja. Još uvijek u njoj ima malo ljutnje jer je ona bila spremna svoj život posvetiti toj zemlji, a jedino što je dobila bilo je razočarenje. Svima bi savjetovala da pokušaju živjeti izvan zemlje, čak i ako se nakon godinu dana zbog nostalgije odluče vratiti, nije sramota. To bogatstvo i iskustvo koje čovjek dobije je nenadoknadivo.
