Kada je riječ o vojnim operacijama, politički lideri općenito bi trebali biti orijentirani prema van – objašnjavati akciju kako bi zadržali podršku domaćeg društva i međunarodnih saveznika.
No, u ponedjeljak je britanskom The Telegraphu rečeno da ruski predsjednik Vladimir Putin lično intervenira u taktičke smjernice zapelog kremaljskog rata u Ukrajini, navodi u svojoj analizi Dominic Nicholls, odbrambeni i sigurnosni urednik tog lista.
“Mislimo da su Putin i (zapovjednik Glavnog stožera ruske vojske, general Valerij Gerasimov uključeni u taktičko donošenje odluka na razini za koju bismo inače očekivali da će je preuzeti pukovnik ili brigadir”, rekao je vojni izvor za The Telegraph, kako navodi Nicholls.
General Gerasimov jest vrhovni zapovjednik ruskih oružanih snaga, ali i on bi trebao biti prvenstveno usredotočen na političare, odnosno politiku – fokusirati se na prikupljanje resursa i planiranje daljnje političke strategije u slučaju da stvari pođu po zlu. A stvari u Ukrajini su krenule po zlu.
Moskva vodila četiri odvojena rata
Malo je lidera u stanju voditi državu i vojnu kampanju u isto vrijeme. Potrebno je duboko povjerenje u muškarce i žene u cijelom zapovjednom lancu da bi političar prepustio vođenje rata ljudima u uniformama.
Postupci Vladimira Putina i njegovih visokih oficira od početka ovog rata pokazali su da se kroz cijelo tijelo ruske vojske provlači izrazito nepovjerenje.
Šef britanske vojske, general Sir Mark Carleton-Smith, ističe da je najvažnija zadaća vojnih zapovjednika na početku svake nove akcije uspostaviti odgovarajući sistem zapovijedanja i nadzora (C2, kako se to naziva jezikom vojske) – definirati ko je za šta zadužen, gdje i kada.
Pogriješi li se u tome, cijela se stvar raspada, kao što smo vidjeli u prvih nekoliko sedmica rata u Ukrajini, navodi Nicholls.
Naime, tada je, kako kaže, Rusija pokušala voditi četiri posebna rata, svaki posve odvojen od svih drugih i bez glavnog zapovjednika na čelu svega. Otuda i katastrofalne posljedice.
Međusobno odvojeni zapovjednici ruske vojske borili su se na sjeveru, u Donbasu i na jugu. U međuvremenu, zračne snage su pokušavale činiti sve posvuda, postižući malo operativnog učinka.
Nedostatak povjerenja i degradacija zapovjednika
Nakon povlačenja snaga sa sjevera, čini se da su Rusi riješili C2 pitanja imenovanjem generala Aleksandra Dvornikova za glavnog ratnog zapovjednika i određivanjem Donbasa kao svog glavnog cilja. Uslijedili su mali taktički dobici, ali ruske snage napreduju polako i plaćaju vrlo visoku cijenu za svaki kilometar prostora.
Nedostatak povjerenja u podređene zapovjednike da bi mogli preuzeti inicijativu na terenu i umjesto toga inzistiranje da se sve odluke donose na vrlo visokim razinama, ili čak od strane samog predsjednika, Ukrajini omogućuje zamah, visok voljni moment, a često i prilike.
To također degradira ruske zapovjednike u Ukrajini, koji su najviše svjesni problema s kojima se suočavaju i imaju najjasniju predodžbu o stanju svoje opreme i morala borbenih snaga.
General Dvornikov bi se trebao koncentrirati na cjelokupnu ‘pozornicu’ Ukrajine, bez da mora nagađati šta bi njegov šef u Moskvi mogao planirati njemu iza leđa.
Umjesto toga, Putin, uvjeren u vlastitu taktičku briljantnost i ne želeći poštivati vojne zapovjednike ispod sebe, radije se oslanja na sebe u Moskvi i izravno petlja s motorom rata.
Britanska vojska je za to imala pogrdni izraz – šarafciger s dugom ručkom. Vojne jedinice ne mogu podnijeti kada viši oficiri – ili još gore, političari – počnu koristiti takav alat.
Primjeri Napoleona i Hitlera
Napoleon je bio još jedan fanatični ‘mikromenadžer’, nesposoban obuzdati svoje sklonosti ka kontroli, ali je zato očajnički želio pokazati svoj vojni genij. Bio je preosjetljiv na kritike i znao je otpuštati svoje podređene pripadnike oružanih snaga ako bi mu priopćili loše vijesti.
Adolf Hitler je također volio misliti da je nadareni vojskovođa, često postavljajući terenske štabove u blizini borbi. On je više cijenio lojalnost od sposobnosti i promaknuo je mnoge oficire koji to nisu zaslužili na visoke položaje jer mu nisu bili u stanju osporiti moć.
Digitalna tehnologija danas omogućuje zapovjednicima da znaju tačnu lokaciju pojedinih vojnika i vozila, što je veliko iskušenje za one koji su daleko od akcije da se uključe i koriste te informacije za usmjeravanje bitaka.
Međutim, takvo funkcioniranje vodi do katastrofe s naredbama koje se šalju prečesto i prije nego što vojnici na terenu uspiju shvatiti ono što im je uopće rečeno. Svako razumno, zrelo i profesionalno vojno i političko vodstvo to zna.
U tome je vjerovatno i razlog onome što se može vidjeti da i kako Putin radi u Ukrajini, zaključuje Nicholls.
