Jusuf Biberović ima petnaestero djece i dvadeset i osmero unučadi. Svi će, kaže, sutra u školu.
“Boli me sve, vjeruješ li mi. Sve me boli. I neimaština i ova skupoća koja me to sprečava. Ali ja se opet trudim da ne odu na ulicu, da ne prose, da ne traže od nekog, da traže marku ili dvije, dok sam ja živ. Sve dok sam ja živ. Da idu u školu, to im je obaveza, ja samo tražim da idu u školu”, rekao je Biberović za BHRT.
Mnoga će djeca sutra, umjesto u školu, morati na posao.
“Evo u mene rade sva djeca. Znači ne može ni u školu ići. Mora ići da bere karton da bi zaradili, da imamo jedemo i pijemo. Od sedam godina krene da rade, do dvadeset i pet. Znači, u mene svi rade”, rekao je Šahman Zahirović.
Edis Biberović živi u tuzlanskom gradskom naselju Krojčica. Kazao je da je imao priliku za obrazovanje danas bi postigao mnogo više.
“Pojedini su se meni ismijavali. Doduše, ja imam i danas drugara koji su završili škole, ali šta ćeš bolja mogućnost. Ali svako dijete želim samo da se školuje i samo da svoj cilj koji je naumio da prođe kroz njega. Ja kao dijete nisam mogao, ali normalno, svako dijete treba da se školuje, znamo kakva su vremena, škola mnogo znači”, rekao je.
Asima će također ujutro ispratiti sedmero djece u školu.
“Sa školom si niko i ništa. A kamoli bez škole. To je radi njih i radi njihove budućnosti. Eto. Dobro je, snalazimo se, radi se”, rekla je Asima za BHRT.
Mnoga djeca će sutra umjesto školskih ruksaka druge brige ponijeti na svoja pleća. Njihovi roditelji kažu, realnost je to koju živimo.
