U Hataju su provele devet dana i složne su da nisu ni mogli zamisliti s kakvom tragedijom će se susresti na terenu.
“Željeli smo pomoći koliko je moguće i u GSS-u je to glavni motiv. Tu smo kada nikoga nema”, kaže Gromila.
Zgrada koja je postala masovna grobnica
“Postojala je mala doza straha s obzirom na adrenalin kada smo čuli da idemo, ali je to je potisnuto. Ono što smo zatekli ne može se porediti sa onim što je u našim glavama. To nismo ni mogli zamisliti šta smo tamo vidjeli”, dodaje Kustura.
Radili su zajedno sa FUCZ u timu i radili su na sajtovima. Izvlačili su tijela stradalih i pomagali unesrećenim.
“Teško je izdvojiti nešto što je najteže jer je sve teško. Upečatljivo je bilo zgrada od 13 spratova na kojoj smo radili gdje je 100 ljudi poginulo i majka koja je s nama 24 sata i čeka da nađemo dijete. Tolika bol i patnja nas je prožimala. Ti urlici i krici dok ljudi čekaju najmilije da ih izvučemo, iako ružno zvuči, pa makar i mrtve. To je najteže što smo čuli na sajtovima. Sedam ljudi iz te zgrade nije pronađeno nikako. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, mislim da nije, jer smo u komunikaciji sa kolegama iz Turske”, kaže Kustura.
Improvizirane bolnice
Gromila je i pored teških scena izdvojila i nešto što je pozitivno i što joj je davalo snagu u zahtjevnom poslu.
“Ne mogu se prestati diviti turskom narodu koji su to tako dostojanstveno podnosili. Nama nude čaj, a ostali su bez svega. To mi je najupečatljiviji utisak ostavilo. Bila je i jedna pozitivna priča. U trenutku našeg dolaska nije bilo niti jednog doktora osim mene kao studenta medicine. Bila je potrebna bilo kakva vrsta pomoći. Došli smo na ideju da se povežemo i da pokušamo potražiti da li imaju medicinske opreme da nam donesu. Ja nisam bila ovlaštena da dajem lijek, i na dan našeg odlaska došli su doktori i GSS je za pola te improvizirane bolnice bio zaslužan što su imali lijekove”, zaključila je Gromila.
