Bosna i Hercegovina u tom pogledu znatno zaostaje ako uzmemo u obzir period čekanja drugih zemalja regije.
U prosjeku su dvije godine potrebne državi da od predaje zahtjeva za članstvo u EU dođe do kandidatskog statusa. Takav trend pratile su i zemlje iz okruženja - Hrvatskoj je trebalo 16 mjeseci, Crnoj Gori dvije godine, a Srbiji dvije godine i dva mjeseca, Makedoniji godina i devet mjeseci.
Najduže u regionu je na kandidatski status čekala Albanija i to pet godina i dva mjeseca, no dočekala ga je, a Bosna i Hercegovina i Kosovo su jedine zemlje koje godinama dobijaju samo obećanja, ali ne i realizaciju.
Bosni i Hercegovini su trebale dvije godine samo da pošalje famozne odgovore na pitanja iz Upitnika Evropske komisije, a trenutno se naš status u EU mjeri pozitivnim mišljenjem koje ne mora ništa da znači ukoliko se nastavimo kretati leđima okrenutim od Evrope.
Činjenica je da građani i vlast u BiH moraju dobro zasukati rukave ukoliko žele odškrinuti vrata Evropske unije - pravosuđe je na klimavim nogama, ali s posljednjim naznakama promjena.
Primjeri krupne korupcije su sve očigledniji, zakonske regulative su loše i zastarjele, a osnovna ljudska prava su često dovedena u pitanje. Naša zemlja još uvijek ispunjava 14 zahtjeva iz Mišljenja EU, a velika prepreka i u tom pogledu je česta kočnica iz RS-a, odakle dolazi otpor zbog famoznog prijenosa nadležnosti.
Dragan Čović cijeni da bi upravo 2021. godina mogla biti ključna za "Evropsku BiH". U suštini, ključne su mogle biti bilo koja od prethodnih pet godina da smo zaista radili na poboljšanju sudstva, zdravstva, školstva - društva. Ključne bi mogle biti i 2021. i sve ostale godine pred nama ukoliko se istinski stvori volja da oni koji su godinama na vlasti konačno nešto svoje žrtvuju zarad naroda. Ključno je ono što (ne)radimo, a ne godine.
