Danas se navršava 28 godina od smrti Srđana Aleksića, Trebinjca koji je, spašavajući svoga prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, umjesto njega dobio batine od kojih je, nakon šest dana provedenih u komi, i preminuo.
- Vrijeme prolazi prebrzo, prosto da ne vjerujem da je 28 godina otkad sam izgubio Srđana, otkad je položio svoj život za jednu ljudsku ljepotu, za odbranu onoga čovjeka koji je morao da ratuje u tom opakom ratu između ljudi koji su živjeli godinama i stoljećima zajedno. I danas, poslije 28 godina, Srđan živi kod tih ljudi svjesnih da se treba boriti za čovjeka - kazuje Rade, Srđanov otac.
Naglašava da Srđanov grob posjećuju mnogi znani i neznani, neki se jave, a neki ne.
-
Arhiv Srđan je spasio svog prijatelja
FOTO: ARHIV
Dobri ljudi
- Najavio mi se profesor Filozofskog fakulteta iz Sarajeva Nevad Kahteran da posjeti Srđanov grob. Došao je, iako je vrijeme korone, a s njim je bila i prijateljica s fakulteta u Zenici Edina Vejo. Na Srđanovom grobu smo razgovarali i on je u svom objavljenom članku, o dobrim ljudima, napisao da je u razgovoru sa mnom na Srđanovom grobu dokučio do kraja šta to znači biti čovjek - ističe Rade.
Kada je Srđan preminuo, Rade je tada napisao na smrtovnici: ”Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.“
- Tada sam htio da poručim da u svakom slučaju postoji čovjek i da se čovjek ne može ubiti nikad. Može se pritisnuti, prisiliti da radi nešto što ne želi, što se i desilo. Tako da bih i dan-danas opet isto napisao - navodi Rade.
Kaže da se uvijek trudi, kada priča s mladim ljudima, da im objasni da ne primaju ništa zdravo za gotovo, nego da istražuju i budu prije svega drugovi i ljudi.
Mirine suze
Po Srđanu mnogi trgovi i ulice nose ime, a snimljeni su i filmovi.
- Prisustvovao sam premijeri filma u Sarajevu i doživio sam nešto što čovjeka uzdiže, nešto što nagoni emocije, suze radosti. U jednom trenutku prilazi jedna dama, saginje se sva u suzama, ljubi me i ja onako, okrenem se, pogledam, slegnem ramenima i u trenutku žena shvata da ja ne znam ko je i ona kaže: “Rade, pa ja sam, Mira Furlan” - ističe Rade.
-
Avaz Glavović: Sve teže
FOTO: AVAZ
Moramo ići naprijed
- Svake godine je sve teže. Ali moram ići naprijed. Teško je to opisati. Vrijeme prolazi, a njega nema. Sve više nedostaje kao prijatelj, drug i čovjek. Svaki put kada odem u Trebinje, s porodicom, posjetim Srđanovog tatu i njegov grob. I tako ću da radim dok sam živ, a nadam se da će i moja djeca nastaviti - poručio je Alen Glavović iz Malmea.
