Italijanska novinarka Nicole Coritore uspjela je doći do Amera Ljuše, jednog od dječaka koji je zajedno sa svojim bratom Alenom izmješten iz Sarajeva i koji bi nakon 26 godina konačno mogao upoznati svoju majku Hiriju.
„Nakon više mjeseci istraživanja, pregledavanja dokumenata i provjera kod različitih izvora počela sam da objavljujem niz članaka o prošlosti 46 djece sa Bjelava u Sarajevu. Među njima je bilo djece koja nisu bila siročad, ali su ipak usvojena od strane italijanskih porodica. Ta se djeca nikada nisu vratila u BiH iako su im roditelji bili živi. Nedostajalo je komunikacije između bh. i italijanskih vlasti, a pogotovo je u BiH poslije rata vladao institucionalni haos“, kazala je Coritore.
Djeca koja su stigla u Milano 1992. godine spašena su iz pakla rata, ali nisu znala ništa o svojoj prošlosti, porijeklu i razlozima razdvajanja od bioloških roditelja. Ta djeca danas su u svojim tridesetim godinama i neki od njih žele pronaći svoje roditelje.
Hirija je 1992. godine zbog ranjavanja smještena u bolnicu Koševo. Njen suprug nije mogao brinuti o sinovima Ameru i Alenu te ih je smjestio u dom na Bjelavama. Nedugo zatim oni su izmješteni u Italiju. Više od 26 godina poslije novinarka Nicole Coritore javila se Ameru, a on ju je zamolio da mu proba pronaći majku u BiH.
Amer je prvo uspio preko Skypea stupiti u kontakt sa svojim rođacima u BiH, a zatim i preko Nicole poslati dirljivo pismo majci, jer trenutno izvršava kaznu zatvora u Italiji.
„Hiriju smo pronašli nedavno nakon skoro godinu dana traganja. Mnogo nam je pomoglo i izvještavanje RAI-a. Nakon što su mediji u BiH prenijeli ovu priču, Amerisa Ahmetović iz Uduženja civilnih žrtava rata Sarajevo je to pročitala. Ona je upoznala Hiriju još prije sedam godina. Jednom su pričale uz kafu i Amerisa je vidjela tetovažu na Hirijinoj ruci. Pisalo je „Alen Amer“. Amerisa je pitala Hiriju ko su oni bili, a Hirija je plačući odgovorila da su to bili njeni sinovi i da im se gubi svaki trag od rata. Prošlog septembra Amerisa je vidjela da mediji pišu o Ameru i rekla je Hiriji da su njeni sinovi živi i zdravi. Nakon toliko godina Hirija je konačno vidjela svog sina na televiziji“, pojasnila je Coritore.
Italijanska novinarka ističe da je više puta razgovarala sa Hirijom i da joj je drago što je služila kao svojevrsni most povezivanja između majke i sina nakon toliko godina.
„To je bilo i iz razloga što je Amer zaboravio bosanki jezik. Hirija je sve ove godine prolazila kroz nepodnošljiv bol“, rekla je Coritore.
U jednom svom pismu majci, Amer je između ostalog naveo:
“Draga mama, tako mi je drago što sam dobio tvoje pismo. Pogodilo me je puno i sav sam se naježio. Stvarno mi je puno žao za sve što ti se desilo i vjeruj mi odrastati bez majke je bilo kompikovano. U domu dok sam bio još kao mali, probali su da me usvoje, ali nisam mogao, imao sam odboj. Nisam mogao prihvatiti da neko može zamijeniti tvoje i tatino mjesto. Uvijek sam bio vezan za moje porijeklo, moju zemlju i na to sam ponosan. Puno me boli samo kada pomislim da si ti negdje bila, postojala, i da mi niko nije htio reći.”
Amerova priča nije jedini takav slučaj iz proteklog perioda.
“Sedina je tokom 2008. godine upoznala svog oca Uzeira. Tada je rekla kako joj je sa srca pao veliki teret, jer se oduvijek osjećala napušteno”, istakla je Coritore.
Ona je dodala da djeca iz BiH nisu samo transportovana u Italiju, već i u Njemačku.
„Od 42 djece koja su prebačena u Njemačku, 31 se vratilo u Sarajevo nakon rata. Dvoje djece, Vedrana i Roki, ubijeno je u ratu od snajperskih hitaca. Na kontrolnoj tački na Ilidži devetero djece je odvedeno jer su imali ‘srpska’ imena. Od tada im se gubi svaki trag“, navela je Coritore.
