Nermina Latić Čehić je spisateljica iz Velike Kladuše i ovo joj je prvo predstavljanje knjige.
“Hod u pakao” je nastao iz razloga što spisateljica želi podići svijest o ženi i napravdi koja joj se čini, napominje da su žene sinonim hrabrosti i da trebaju biti voljene nikako gažene.
Ovo je njena prva knjiga, druge dvije su već spremne za štampanje. Sav novac od prodaje želi donirati udrugama koje se bave isključivo nasiljem u porodici i samohranim majkama.
Promocija knjige “Hod u pakao” bit će predstavljena u City Centru Cazin 02.10.2020. godine u periodu od 15:00 do 20:00 sati.
U nastavku pročitajte jedan dio teksta iz knjige.
Šta je to "Hod u pakao"?
Da šutiš, jer si žena?
To je bolest današnjice, ono što svakodnevno gledamo.
Tema o kojoj bruji mahala, porodica poginje glavu, a ranjena duša umire.
Za mene je žena sinonim za hrabrost. Takva uči srcem, korača dušom kroz život.
Nauči biti hrabra, jer je ona koja plače bez suza.
Nauči biti jaka, jer ona i kad vrišti ne ispusta glas.
Nauči biti staložena, jer strpljenje je njena vrlina.
Nauči nostiti teret, jer oni koji su joj ga natovarili nisu bili dovoljno jaki da ga podjele.
Nauči kada može skinuti masku, rasuti se u hiljadu dijelova i započinje novi dan sa osmijehom na licu, preživi bol, a tišinu ne remeti.
Još u ranom djetinjstvu pred očima svijeta i bičem zli jezika, ljudi u mom okruženju se počinili samoubojstvo, prvo djevojka koju su rastavili od njene ljubavi, a samo par sati poslije saznavši istinu i muškarac je učinio isto.
Mnogo sam se ljubavi nagledala, otimanja i rastanaka, koliko samo ljubav umije da boli.
Shvatam da je ljubav neophodna za ljudsko tijelo, isto onoliko koliko nam je potreban kisik, hrana, voda i sl.
Ljubav je kad jedna duša živi u dva tijela.
Želim da prenesem poruku svakoj ženi, majci, djevojci, ti koja si od rebra sačinjena, to je sa razlogom da budeš voljena, nikako gažena.
Ti ne moraš ništa „za ljubav“, nemoj nikad izdati sebe, ako dopustiš da se to desi.
U noći, kada sve utihne, tama se spusti, u kutku prostorije, ogoljenje duše, previjati ćeš se od boli, dok suze kvase tvoje lice, ostat ćeš bez zraka, jer davi i guši, jer su ti rekli da za ljubav moraš.
U ljubavi nema moranja, trebanja, sve se može ali u ime ljubavi, zajedno.
Mi ljubav ne možemo birati, srodne duše se same pronalaze.
Mi ljubav ne možemo ubit, sve dok srce kuca u nama.
Dok života ima i ljubav živi.
Do posljednjeg daha.
Možemo je potisnuti, gasiti, prepustit je prošlosti, ali svaka sitnica iz sadašnjosti, vraćat će uspomene, budit će stare rane. Ako je ljubav je li ide u zaborav, je li ostaje samo za sjećanje, je li se gura u stranu ? To nažalost nije ljubav.
Ljubav je vrijedna svjetlosti, vrijedna borbe, vrijedna opstanka.
Prije svega, svakoj djevojci, ženi želim dati doznanja da je prije nego postane nečija voljena, ona je bila i zauvijek će ostat nečije dijete, sestra, majka.
Ona je voljena bila i prije dolaska ljubavi muškarca.
Ljubavi od koje kako god može živjeti isto tako može od bola umrijeti.
Svim onim jačim polovinama šaljem poruku, to su nečije kćeri, baš kao i one koje vi gajite.
Nečije sestre, baš one koje vi štitite. Nečije majke? - zar po takvoj da gazite? Kada ste hrabri toliko i dolazite u ime ljubavi, onda u ime iste i ostanite. Sjetite se, da riječi ostavljaju tragove, pa tako kad uništite dobru dušu jedne žene u ime ljubavi, jer je samo voljela.
Sjetite se da život dug ne zaboravlja, svaka nagažena duša se plaća.
Karma je kučka, dolazi lagano i naplaćuje skupo.
Uzdah i suzu, muku i bol, uvredu i poniženje.
Tada ćeš saznati kako može opeći pakao. Voljela bih vidjeti može li muškarac tada sve podnijeti osmijehom na licu?
Među nama, u ovom bahatom vremenu žive ljudi koji su gladni ljubavi,a ne smiju se istom hraniti.
Zato ponekad odustati, znači preživjeti. Nemojte da vaša krila režu oni koji nisu letjeli.
Ljubav od žene ne pravi slijepca, već žena sama zažmuri za ljubav, pa kako Nina iz knjige reče :
„Nijedna me knjiga nije mogla uvjeriti toliko koliko životna lekcija. Ja sam se dala previše gdje me je bilo premalo.“
Ovo je lice priče, ono o čemu ne pričaju, već samo ženi traže manu.
Ovo je ljubav o kojoj se snilo, a gušila se prije cvata, jer kako god pas koji laje ne ujeda tako ni čovjek koji puno govori nema hrabrosti za djela.
Jer žena, ženu treba da štiti, da razumije. Ne bacajte kamenje, samo da bi svoje dvorište uljepšale,jer nijedna od vas bez ljubavi ne može ni disati niti živjeti.
#za_sva_vremena #za_nedostajanje #za_zenu_sa_stilom #ljubav_se_ljubavlju_vraca❤ #ljubav_prema_sebi #ljubav_prema_pisanju #hod_u_pakao
Autorica teksta: Nermina Latić Ćehić
