Najprije se neko pobrinuo za to da pokuša zbuniti javnost tako što nije odmah bilo jasno da li je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, nakon odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTV-a, smijenjena s funkcije ili ostaje na toj poziciji do odluke Drugostepene disciplinske komisije (kojoj će se žaliti), odnosno Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, koje je posljednja instanca. Nije to još u potpunosti jasno, što i nije najveći problem. Znatno problematičnije je to što mnogo toga u vezi s funkcijom glavnog državnog tužioca – odavno nije jasno i odavno je glavobolno.
(D)OČEKIVANJE KRAJA MANDATA
Od osnivanja 2003. godine, kada je to nazvano krupnim plodom tegobne reforme pravosuđa, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine – u površnijem gledanju – baš nema sreće sa šefom, odnosno – gledano kroz oštriju prizmu – čak je meta neke vrste prokletstva. Nijedan od tri prethodnika Gordane Tadić nije dočekao kraj mandata: Marinko Jurčević, prvi državni tužilac, bio je to do 2008. godine, a onda iznenada otišao na bolovanje, nije se vratio, podnio je ostavku, a da nikad nije rečeno zašto (osim onog “zdravstveni razlozi”), pa se špekulisalo da mu je tadašnji šef OHR-a Miroslav Lajčak to prijateljski predložio, na Jurčevićevo mjesto je došao Milorad Barašin, koji je smijenjen 2012. zbog rijetko prisnog odnosa sa jednim trgovcem oružjem, naslijedio ga je 2013. Goran Salihović, koji će glavni državni tužilac biti do 2016, kada je optužen za zloupotrebu položaja i podvrgnut disciplinskoj odgovornosti i suspenziji.
Disciplinski postupci su, kad su za to sazreli razlozi, povedeni i protiv Barašina i protiv Salihovića. Utvrđen im je niz propusta u radu, plus neprimjereno ponašanje u ulozi prvih ljudi državne tužilačke piramide. Po istoj matrici, a u obliku aktivnosti Prvostepene disciplinske komisije VSTV-a, predmet pažnje je i Gordana Tadić. Nije bilo tako davno (avgust 2020) kada je ona bila i predmet javne pažnje zbog nejasnoća u vezi s njenom naplatom troškova stanovanja u Sarajevu. Trajalo je to neko vrijeme, pa se zaboravilo pred prečim temama – razmahanom pandemijom, problemom migranata i, pogotovo, početkom predizborne kampanje.
Nepunu godinu kasnije, izgleda da se u učinku glavne državne tužiteljice našlo ono za šta se kolokvijalno kaže da je “naorala”. Bez obzira na reakciju onih koji Tadićku, uz njenog advokata, srčano brane (pripadnici Pravde za Davida i Pravde za Dženana Memića), izgleda da ono što joj se stavlja na dušu u vezi s operativnim radom i organizovanjem poslova u Tužilaštvu, kao i indikativna bolećivost prema krupnim slučajevima korupcije i sličnog kriminala, sve do “zaboravljanja” slučajeva ratnih zločina (po nekim izvorima, samo dvije optužnice za sedam ovogodišnjih mjeseci?!) – ne bi bilo čudo, ni iznenađenje nastavak niske glavnih državnih tužilaca, koji nisu dočekali kraj mandata.
NIJE NAIVNO NI BEZNAČAJNO
Doduše, ako ćemo biti dosljedni, u vezi s Gordanom Tadić je, još početkom 2019. kada je došla na ovu funkciju (nakon dvogodišnjeg v. d. šefovskog rada), bilo onih koji su naslućivali neimanje uslova za čitav mandat. Argumenti za to su se, u međuvremenu, proširili i sadržajno obogatili. Od nekadašnjeg “posebnog odnosa” sa određenim političkim likovima i strukturama, stranačkim najprije, preko nejasnoća o tome da li je Tužilaštvo – ustrojeno kao ključna karika pravosudnog sistema – sluga, servis ili produžena ruka politike (uz pomoć ondašnjeg šefa VSTV-a), nakupilo se, vremenom, toliko simptoma bolesti, koje su nužno imale infektivni uticaj i na niže nivoe i, dakako, na vrlo upitnu efikasnost i ažurnost u tužilačkom radu.
Ni slučajno, zato, nije naivno ili beznačajno pitanje šta se, zapravo, krije iza oporog podatka o tome da tri dosadašnja, a potencijalno i četvrti aktuelni šef Tužilaštva BiH – ne dočekaju kraj mandata. To je, već na prvi pogled, ubjedljiva potvrda atrofije, neefikasnosti, instrumentalizacije i političke zagađenosti vrha pravosudnog sistema. Ne mora to značiti da je on izopačen, ali govori o neimanju spremnosti, sposobnosti, znanja i snage za to da ono što nam je svojevremenom reformom slavodobitno obećano, konačno zaživi u praksi. Zna se i zašto – zato što je najteži teret pravosuđa, a najprije Tužilaštva BiH, političko-stranačka kontaminiranost, koja se i ne može (i ne želi?) sakriti. I koja ne zvuči nimalo utješnije ili lakše svarljivo ako se nazove prokletstvom glavnog državnog tužioca, koji, očito, najmanje zavisi od sebe, dok posljedice onoga šta i kako (ne) radi – i onda kada toga nismo svjesni – redovno svi plaćamo.
