Jednom rječju, otišao je čovjek čiji će duh lebdjeti nad Bosnom zauvijek. Kažem zauvijek, jer je on sa najznačajnijim bosanskim naučnim, književnim, političkim i privrednim autoritetima BiH bio ključni autoritet koji je
doprinio odluci da Muslimani kao vjerska kategorija postanu prvo zasebna etnička zajednica (1968.), a onda i priznata i ravnopravna nacija sa svim drugim nacijama u Jugoslaviji (1971.). Da bi dokazali da je nemoguće negirati ono što već postoji, jer će ono svojim postaojanjem natjerati na priznavanje (K. Suljević), Muhamed Filipović, Atif Purivatra, Enver Redžić, Skender Kulenović, Meša Selimović, Mak Dizdar, Hazim Šabanović, Kasim Suljević, Miroslav Krleža, zatim političari Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Todo Kurtović, privrednici Emerik Blum, Abaz Deronja, Osman Pirija i mnogi drugi, umjetnici Ismet Mujezinović, Mersad Berber, Zuko Džumhur, Safet Zec, Ismet Voljevica, sportisti i muzičari, bili su gromade koje je iznjedrila Bosna (osim Krleže, koji se nacionalno izjašnjavao kao Bosanac) i koji su natjerali tadašnje protivnike, oličene u velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici, da ipak konačno moraju priznati Muslimane kao posebnu naciju. Istina, sve ovo se odvijalo pod dirigentskom palicom Josipa Broza Tita. Na moj upit zašto se moralo toliko dugo čekati da se Muslimani priznaju kao nacija, akademik Muhamed Filipović mi je rekao: „E, moj Huseine, morala je da sazrije i da se nametne jedna hrabra i relevantno jaka elita Bosne i Bošnjaka u svim bitnim domenima ljudskog bitisanja, da bi mogla ostvariti cilj. Ne zaboravi da je Sultan odbio da nam dadne autonomiju, pa je na nas poslao kaznene ekspedicije, od Džemal paše do Omer paše Latasa, koji je pobio svu elitu i najznačajnije naše ljude i napredne familije, tako da smo ostali bez vodećeg sloja ljudi, a onda su nas na Berlinskom kongresu predali Austriji da nas okupira. Austrijanci su nad nama izvršili ogromne represalije, ubili veliki broj ljudi i oduzimali nam imovinu.“ Dakle, bošnjačka intelektualna elita konsolidirala se i dorasla zadatku da Muslimani budu priznati kao nacija tek sredinom 1960-tih i 1970-tih godina. Slobodno se može reći da od tada kreće renesansa BiH u svim bitnim
privrednim, obrazovnim i kulturnim segmentima.
Predvodnik intelektualne bošnjačke elite bio je Muhamed Filipović. Rođen je 3.8.1929. godine u Banja Luci, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju, studirao u Beogradu i Zagrebu, a doktorirao 1961. godine na Filozofskom fakultetu Sarajevo. Za člana Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH izabran je 1978. Osnivač je i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) BiH. Bio je jedan od ključnih ljudi pri osnivanju SDA i MBO i njihov
potpredsjednik. Autor je 15 knjiga i 25 studija, monografija i drugih djela iz više naučnih oblasti: filozofije, logike, sociologije, historije, estetike, politike i kulture. Bio je glavni i odgovorni urednik Enciklopedije Jugoslavije za BiH. Njegova djela prevedena su na sedam svjetskih jezika. Po mom skromnom sudu najznačajnija djela su: Lenjin-monografija njegove misli, Bosanski duh lebdi nad Bosnom i Ko smo mi Bošnjaci. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1970. godine.
Zadnji javni nastup akademik Filipović imao je 27. oktobra 2017. godine u Bužimu, gdje smo organizovali Naučni simpozij na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, a zatim i promociju kapitalnog djela akademika Muamera Zukorlića na temu „Drevna Bosna“ i 2 „Akademija“. Izlaganje profesora Filipovića imalo je tada, a bogami i za ubudućnost, dalekosežnu poruku, kada je rekao „da mi više nemamo pravo ili ne bi više smjeli da imamo
ni naučnog, ni političkog, ni moralnog tutora kada su u pitanju naš identitet i historijska osnova toga identiteta, koja se sažima i vidi upravo u historiji naše Zemlje i države Bosne, nego da moramo u svemu da polazimo od stava kako smo upravo mi sami odgovorni i obavezni da damo svoje najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih pitanja našeg opstanka...odnosno naše kulture.“ S tim u vezi tvrdim da smo mi obavezni da preispitujemo svoju savjest da ne ispadne da smo za kratko vrijeme spremni da se žrtvujemo za nešto lijepo i veliko (M. Selimović), a da dopustimo nasilje nad našim duhom i kulturom, koja nikada nije bila ovako agresivno napadnuta kao sada. Mi, Bošnjaci, više nikada ne smijemo prihvatiti kalupe u mišljenju i izražavanju koji nam se nameću od nedobronamjernih susjeda i komšija.
Pažljivo analizirajući djela i poruke (pouke) iz ogromne zaostavštine akademika Filipovića, smatram da je neophodno podvući slijedeće:
teškoće koje nas okružuju treba da nam prodube i učvrste saznanja o vlastitoj kulturi,
Bosance treba da podstiče i inat da ostanu neopkoljeni, da budu spremni zaviriti sebi u dušu i da na izazove odgovore istinom i neukaljani,
da pokušamo naše ljude natjerati da misle Bosnu i bošnjačku kulturu na način da im ona postane san o mogućem,
da za opstojnost na ovim prostorima više nisu dovoljni inat, tvrdoglavost i sirova hrabrost, već sistematski i institucionalni pristup problemu očuvanja nacionalnog identiteta Bošnjaka preko kvalitetnog privređivanja i kvalitetnog obrazovanja. Traženje krivaca izvan nas samih ne samo da nije korektno, već nije ni opravdano, jer mi moramo poznavati svoju historiju, da bi se pravilno odredili prema potrebama sadašnjosti i u hodu, prema budućnosti,
Bošnjaci se moraju osloboditi vlastitih zabluda da će nas, kao žrtve zadnjeg i prethodnih ratova, spašavati drugi (stranci), već se moramo prvenstveno osloniti na sebe same.
Profesor Filipović stalno je isticao da nam je historija dala korijen, a tradicija, kao dio nacionalne bitnosti, podsticala hrabrost, trpeljivost i ono što je kod nas najljepše: toleranciju, humanost i merhamet, što nas obavezuje na sopstveno dostojanstvo. Međutim, ono što kod nas ne valja jeste da mi često puta prihvatamo nekritički tuđe uticaje i elemente na račun svojih i što nas to dovodi u podređeni položaj. I kada shvatimo da smo u tome pogriješili, onda idemo u drugu krajnjost: uvrijeđeno i kozmetički ističemo svoje nacionalno lice i kulturu i time je zatvaramo pred korisnim vanjskim uticajima. Dakle, umjesto racionalnog, posežemo za nagonskim, instiktivnim, što nije nikava garancija za očuvanje vlastite kulture već njeno negiranje. Uz to, često njegujemo logiku praznih fraza na račun tvrdih istina, tražeći deklarativno jedinstvo, budući da je apsolutno ne samo nepotrebno, već je i nemoguće. Nadalje, akademik Filipović je isticao da nam je potrebna kulturna i svaka druga saradnja sa drugim narodima u BiH i šire, jer smo mi životno zainteresovani za državu BiH i jer smo objektivno kičma te Države, a nju moramo graditi zajedno sa drugima. Iako nam je potrebna raznovrsnost mišljenja, ali do civilizacijskih vrednota mi trebamo doći stalnim, slobodnim i ravnopravnim dijalogom koji će nas dovesti do rješenja kako da u međusobnim kulturnim prožimanjima osiguramo vitalne impulse svakoj nacionalnoj kulturi Zemlje. Dakle, promovirajući vlastiti identitet, mi moramo biti svjesni da u BiH postoji više identiteta i da se naš identitet miješa i prožima sa drugima.
Iz osebujnog naučnog opusa akademika Filipovića može se zaključiti da svaka generacija u svakoj naciji treba da ostavi svjedočanstvo o vremenu u kome je živjela. Ta svjedočanstva su vrijedna ako ih prihvati većina ljudi i ako opstanu kroz vrijeme. Mogu ih dati ljudi koji liče na rudare kopače, koji imaju hrabrost, koji su se oslobodili ograda i predrasuda, koji iskreno gledaju na stvari i pri tome ne žale ni sebe ni druge. Za Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, akademika Filipovića i mnoge druge velikane Bosne, bilo je važno da njihove ideje i put vode među ljude. Pri tome oni nisu svoje viđenje podešavali ni prema čijem mišljenju jer su htjeli istovremeno da ostanu grub kamen sa natpisom, ali i razgranato drvo, odnosno da vrijeme tumače na svoj način i svojom logikom. U svom nastupu ovi ljudi bili su sigurni i nisu se oslanjali na tuđe autoritete. Kako bi razumjeli te ljude mi se moramo sa njima identifikovati. Da bi ta identifikacija bila vrijedna pažnje, potrebno je adekvatno sagledati autentično tumačenje naše historije (M. Filipovića), etnogenezu Bošnjaka (M. Zukorlića), paradigmu Bosne i njeno historijsko razumijevanje (M. Demirovića), pitanja kolektivne odgovornosti (E. Halilovića), sjeme Evrope u zemlji bosanskohercegovačkoj (S. Alića), determinante očuvanja kulture Bošnjaka (H. Muratovića), moju filozofiju koja potiče iz moga tla i iz moga muslimanskog korijena (M. Selimovića), jezik Bosne kao kolektivnu umjetnost čiste genijalnosti (I. Sekulić) i mnoge druge.
Kraći osvrt na život i djelo Muhameda Filipovića završavam stavom:
da naša nacionalnost (Bošnjaci) ne smije doći u pitanje,
da naša državotvornost mora biti prvorazredna (očuvanje države BiH),
da je naš jezik bosanski i da ne dopuštamo bilo kakva pogađanja oko toga,
da je naša kultura univerzalnog karaktera i da je s ponosom ističemo i
da naša tradicija, oličena u toleranciji, humanosti i merhametu, može biti mjerilo svakoj evropskoj kulturi.
Oko ovih pet odrednica bošnjačkog identiteta nema pogađanja, kao što ga nije bilo ni kod profesora Filipovića, kao čovjeka i naučnika kojem su uvijek u prioritetu bili država BiH i bošnjački narod, kao kičma te Države. Naučimo ovu lekciju zauvijek i predajmo rahmet čovjeku na kojega možemo i moramo biti ponosni.
U Varoškoj Rijeci, 27.02.2020.
Foto: Haris Memija
