Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava.
Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
E. Imamović O BOSANSKIM STEĆCIMA (V)
Nestanak stećaka
Kako god je sporno pitanje starost stećaka, tako je sporno i pitanje uzora po kojima su nastali. Dugo vremena je vladalo uvjerenje da je u tome važnu ulogu odigrao utjecaj rimskog sarkofaga. U novije vrijeme više se ukazuje na utjecaj monumentalne romaničke arhitekture sa primorja. Ima i mišljenja da su nastali pod utjecajem staroslavenske drvene arhitekture, odnosno sličnih grobnih spomenika koje su podizali Slaveni na sjeveru Evrope. Dosta je zastupljena i teza da su oni u najužoj vezi s pojavom bogumilstva na ovim prostorima, pa su im se korijeni tražili na istoku gdje je nastala ta vjera.
Čini nam se da je o tome najbolje mišljenje iznio dr Pavo Anđelić, dugogodišnji istraživač srednjovjekovne bosanske kulture. On smatra da se proces stvaranja i razvoja ovih spomenika odvijao na bosanskohercegovačkom prostoru, dok su strani uzori izvršili neznatan utjecaj i oni su nebitni za ovo pitanje. Mi bismo na to dodali da su u procesu njihovog stvaranja od mjesnih uzora znatno utjecali rimski oblici nadgrobnih spomenika, jer je dokazano da su preživjeli predslavenski starosjedioci unijeli u srednji vijek Bosne mnoge tekovine rimske kulture, u čemu nije bilo iznimke ni sa nadgrobnim spomenicima. To tim više što je Bosna puna spomenika iz rimskog doba, osobito grobnih, pa i sarkofaga, koji su se svojim oblikom i ljepotom sami od sebe nametali kasnijim umjetnicima kao inspiracija.
Bitno je naglasiti da svaki tip bosanskih stećaka ima odgovarajući oblik u rimskim nadgrobnim spomenicima, počev od stele koja odgovara stećku tipa ploče, pa do sarkofaga kojem odgovara stećak tipa sljemenjaka itd. I sadržaj ukrasnih motiva stećaka je u uskoj vezi s rimskom umjetnosti, prije svega s tzv. provincijalnom, to jest ilirskom umjetnosti, koja ima najbolje primjere upravo na bosanskohercegovačkom prostoru. Prema tome, u definiranju problema nastanka stećaka ne može se zanemariti zakašnjeli utjecaj antičke umjetnosti, a u nekim pojedinostima, kao što je sadržaj i tehnika njihove obrade, to je očito.
Dovoljno je uporediti neke spomenike ilirske umjetnosti, na primjer, tzv. japodske urne iz bihaćkog kraja ili zavjetne ploče posvećene domaćih bogovima i sl, pa da se vidi očit kontinuitet u tehnici rada i izbora motiva, a to su najčešće: konji, jahači, ptice, dvoboji, geometrijski crteži i sl.
Vezu stećaka sa rimskom razdobljem dokazuju i njihovi natpisi koji se sadržajem i stilom usko vežu za rimske grobne natpise. Ta bliskost je tolika da se u nekim slučajevima javlja potpuno isti sadržaj natpisa, npr. ispovijest pokojnika o njegovom životu, njegove molbe i poruke živim, šale, filozofske izreke i sl.
Ko leži ispod stećaka
Dugo vremena je vladalo mišljenje da pojava stećaka savršeno odgovara vremenu pojave bogumilstva u Bosni, kao i to da u Bosni osim nekropola sa stećcima nema drugih grobalja iz razdoblja srednjeg vijeka. Drugim riječima, smatralo se da su to isključivo bogumilska groblja, tim više što se u nekim natpisima sasvim jasno navodi da su pod njima pokopani kako bogumilski prvaci tako i obični vjernici. Istraživanja su, međutim, pokazala da su pod stećcima podjednako zakopavani kako bogumili tako i pripadnici drugih vjera, to jest katolici i pravoslavci. To dokazuje veliki broj uklesanih križeva na tim spomenicima, o čemu je naprijed bilo govora. Osim toga, stećci su pronađeni u katoličkim i pravoslavnim crkvama kao i u grobljima oko njih gdje se jamačno nisu pokapali bogumili. Po svemu se može reći da stećci predstavljaju općebosanski tip nadgrobnog spomenika i da su ga podjednako svi koristili bez obzira na vjersku pripadnost.
Da su pripadali samo bogumilima onda bi se nalazili i u drugim zemljama, prvenstveno u Bugarskoj, gdje je također bilo sljedbenika te vjere, a njih nema nigdje do u Bosni. Zato se može sasvim pouzdano reći da je taj oblik nadgrobnog spomenika izvorno bosanski, a kako je najveći postotak srednjovjekovnog bosanskog stanovništva bio bogumilske vjere, shvatljivo je da najveći broj tih spomenika pripada bogumilima.
Kako ta vjera ima korijene u kasnom rimskom dobu (antici), ona je unijela u srednji vijek i elemente grobne umjetnosti iz te epohe, pa je teorija o vezi bogumilstva (bosanske hereze) i stećaka sasvim osnovana. To što su se pod njima pokopavali i pripadnici pravovjernih kršćana, rezultat je tradicije naroda na ovom prostoru, jer su bogumili kao i katolici, odnosno pravoslavci, bili pripadnici istog naroda - Bošnjani. Sasvim je razumljivo da su svi koristili iste tipove nadgrobnih spomenika, s tim da su sljedbenici određene vjere na njih stavljali svoja odgovarajuća obilježja: bogumili polumjesec, zvijezdu, sunce i druge "paganske" simbole, dok su pravovjerni kršćani stavljali križ, odnosno krst.
Šta nam je u podsvijesti o stećcima
Iako nas od vremena stećaka dijeli više od pet stotina godina, u svijesti bosanskog naroda, prije svega kod muslimanskog dijela stanovništva, još je uvijek prisutan osjećaj vjerske i nacionalne povezanosti sa stećcima. Takva groblja, ili samo pojedini ussmljeni stećci, još se uvijek ograđuju, održavaju i čuvaju. Zanimljivo je da se za njih i danas vežu neke vjerske manifestacije muslimana. Riječ je o kontinuitetu života istog naroda na ovim prostorima.
Osjećaj povezanosti sa stećcima je još jače izražen kroz vjerske manifestacije. Riječ je o kišnim dovama koje muslimanske žene obavljaju u ljetnim mjesecima za velikih suša, na groblju sa stećcima ili uz neki usamljeni takav spomenik. Zasjednu uokolo stećka i obavljaju molitvu. Još se i danas dešava, da seoske žene, kada naiđu pored groblja sa stećcima zastanu i prouče fatihu (molitvu za mrtve), mada ne znaju ni šta je stećak ni ko leži ispod. To govori kako je duboko u svijesti bosanskog čovjeka odakle potječu njegovi korijeni kao i to da je sve ono što je bilo i što je stvarano za vrijeme davnašnjih bosanskih banova i kraljeva, pripadalo njihovim bogumilskim precima. Nažalost, u novije vrijeme stvari su se znatno izmijenile. Ne samo da pojedinci nisu svjesni vrijednosti ovog neprocjenjivog kulturnohistorijskog blaga, u puno slučajeva nisu svjesno toga ni zvanične institucije koje su zadužene da vode brigu o kulturnom naslijeđi. Žalosno je gledati, slušati i čitati kako se svakodnevno, nemilosrdno uništavaju i u nepovrat nestaju cijele nekropole. Nije to davno bilo kad su francuske mirovne snage tokom posljednjeg rata bez ikakvog razloga i potrebe sravnili sa zemljom predivnu nekropolu ovih spomenika na Bjelašnici a da se mjerodavni s naše strane nisu ni jednom riječi oglasili.
Mediji svakodnevno obavještavaju kako se stećci posvuda premještaju, lome se bagerima, ugrađuju u zidove i tako nestaju. Jedan od primjera je nedavni slučaj iz Kreševa kad su kantonalne sužbe izdale dozvolu da se na tamošnjoj nekropoli sagradi policijska stanica.
Nedavno je u blizini Donjeg Kotorca kod Sarajeva usred nekropolo sagrađena kuća. Zna li vlasnik da će mu ukućani spavati na ljudskim kostima! Još drastičniji primjer pokazuju slike nedavno opustošene kenropole u istočnom Sarajevu itd. Ima slučajeva da ih pojedinci prenose i postavljaju u vrt ispred svoje kuće da im bude kao ukras, smatrajući da je prestižno imati tako nešto uz kuću.
Jedan predivan rimski nadgrobni spomenik koji je spomenut u brojnim stručnim djelima, prenesen je čak iz Goražda da krasi vrt vikendice u jednom selu nedaleko Visokog. Kad je spomenuto Visoko podsjetimo da je tamo doslovno učinjeno svetogrđe kada je u pitanju devastacija spomeničke građe. U pitanju je najvrijedniji spomenik bosanske prošlosti a to je grobnica kralja Tvtka s kompleksom gdje se održavao državni sabor na kojem se rješavala sudbina države, krunili se vladari, objavljivao se rat i mir itd. Prošlu godinu je uz znanje i dozvolu mjesnih i federalnih institucija doslovno uništen. Riječ je lokalitetu Arnautovići koji je zbog značaja za nacionalnu historiju još u socijalističkom sistemu proglašene spomenikom prve kategprije i kao takav zaštićen svim mogućim propisima. Prije nekoliko godina proglašen je nacionalnim spomenikomm, ali ni to nije ništa značilo za današnje „vlastodršce“. Umjesto da se izmjesti postojeći put koji ide preko lokaliteta, izgrađena je nova asvaltirana cvesta s druge strane udaljena koji metar od grobnice kralja Tvrtka. Cesta je prešla preko nebrojenih grobova nekadašnjih bosanskih velmoža koji su se sahranjivali do kraljevske grobnice. Bager je izrovio svu silu kostiju koje su dugo ležali razbacane po trasi puta. To sam sve lično vidio, ne jednom dok je put bio u izgradnji. Zalud su brojni mediji uporno upozoravali i tražili od mjerodavnih da se dervastacija zaustavi ali je bilo uzalud.
Spomenimo još jedan značajan lokalitet koji je ugrožen, a koji je također proglašen, ne samo nacionalnim spomenikom nego je stavljen pod zaštitu Uneska. Riječ je o Radimlji kod Stoca, najpoznatijoj nekropoli stećaka u zemlji. Ne samo da je svojevremeno preko nekropole probijna cesta nego se nakon posljednjeg rata nastavilo s devastacijom izgradnjomniza objekata uokolo. Čak je unutar nje postavljen spomenika posvećen sjećenju na blajburgške žrtve. Takav nermar prema spomenicima nacionalne kulture nisam sretao ni u najzaostalijim i najzabitnijim zemljama svijeta koje sam pojesćivao kao stručnjak za kulturnohistorijsko naslijeđe. Nedaleko Fojnice u blizini sela Hotigošća tamošnji kamenoloma je svojevremno zbrisao poveliku nekropolu stećaka. Ni to nije bilo dovoljno nego je u organizaciji općinskih službi organizirano premještanje dva ogromna stećka iz nedalekog sela Lužine da bi se postavili uz lječilište Reumal u Fojnici. U Kisejaku je „uljepšan“ tamošnji park s desetak stećaka doneseni iz sela Podastinje itd. Ne uništavaju se samo stećci. U posljednje vrijeme ima slučajeva da se nemilice uništavaju stari nišani među kojima i oni iz 16. stoljeća. U nekim slučajevima to se vrši u organizaciji mjesnih zajednica, a što je još neobičnije i žalosnije, ponegdje su organizatopi mjesnu imami, kao što je nedavni slučaj u Krajini gdje su nišani povađeni da posluže za gradnju parkirališta.
U jednom selu u istočnoj Bosni posred starog mezarja mještani su probili put itd. Uništavanje spomenika provodi se posvuda u zemlji. Žalosno je da zvanične institucije kao što je Zavod za zaštitu spomenika kulture ne poduzima skoro ništa, ili ne u dovoljnoj mjeri da se to spriječi. To ne čini ni Komisija za nacionalne spomenike koja po tom pitanju ima mandat na području čitave zemlje. A ona bi trebala biti prva u tome, barem kada su u pitanju spomenici nacionalne kategorije ili su pod zaštitom UNESCO-a.
Slike:
1. Primjer nedavne devastacije nekropole stećaka u Kreševu
2. Primjer iz Istočnog Sarajeva
3. Cesta u fazi gradnje u Arnautovićima kod Visokog koja ide uz grobnicu kralja Tvrtka, koji metar od nje
4. Nekropola u Radimlji kod Stoca. Tik do nje u pozadini se vide novoizgrađeni objekti 5. Nedavna gradnja puta preko muslimanskog groblja (šira okolica Kalesije, istočna Bosna)
6. Dio izrovanih nišana tokom gradnje puta (šira pkolica Kalesije, istočna Bosna)
7. Primjer kako se čuvaju stećci u organizaciji omladine Bune i Mostara. (Natpisi koji su se postavili na brojne nekropole u rejonu Blagaja)
