Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava.
Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
E. Imamović O BOSANSKIM STEĆCIMA (III)
Poruke sa stećaka
Pored umjetničkog sadržaja stećci su vrijedni i zbog svojih natpisa. Iako nisu brojni (ima ih svega oko 400), i mada su kratki, značajni su zbog svog sadržaja. Oni, ustvari, predstavljaju pisanu historiju srednjovjekovne Bosne.U njima se redovno navode osnovni podaci o pokojniku, o majstoru koji je isklesao stećak ili o piscu koji je sastavio tekst. U nekim slučajevima u njima se spominju pojedini historijski događaji u kojima je pokojnik sudjelovao ili je bio njihov suvremenik. Posebnu kategoriju predstavljaju kratki natpisi koji imaju karakter poruke živima, bilo da je rijeć o nekim molbama, obavijestima, mudrim izrekama, šalama i sl. Svi natpisi su pisani starobosanskim pismom - bosančicom. Važni su za izučavanje starobosanskog jezika jer sadrže izraze i stil koji su u ono vrijeme govorilo u Bosni.
Tekst obično započinje riječima "Ase leži", "Se leži", "Asie leži", "Ise leži" i sl. (ovdje leži), a ako je riječ o vlastelinu, obavezno se dodaje napomena da dotični leži "na svojoj zemlji na plemenitoj", "na svojoj baštini", "na plemenitoj baštini" i sl, a to znači da je ukopan na porodičnom imanju, to jest baštini naslijeđenu od djedova. Često se samo kaže "na plemenitoj", što znači da je riječ o plemićkom rodu Na stećku Vignja Miloševića u Kočerinu, stoji: "I legoh na svom plemenitom pod Kočerinom". Iza toga slijede podaci o njegovom društvenom položaju, političkoj funkciji, kako je živio i sl. Uz osnovne podatke o pokojniku često se navode poruke živima. To su obično molbe da im se ne skrnavi grob, ali ima i prijetnji za onoga ko bi to ipak pokušao. Nisu rijetke ni šale.
Na stećku Radosava Herakovića u Boljunima piše: "Evo legoh na svojoj plemenitoi odmirači ta e maka blaga". Za onoga ko je stjecajem okolnosti bio pokopan izvan svoje zemlje i svog posjeda to se u natpisu navodi kao znak velike tuge. Tako na stećku Braja Tvrdojevića stoji da leži "na zemli tuždoi" (tuđoj). Na stećku u Oprašićima kod Rogatice stoji ovo: "... i legoh u tuđoj zemlji a biljeg (stećak) mi stoji na baštini". Pavko Radohnić na svome stećku u Hodovu kod Stoca poručuje: "A sije leži Pavko Radohnić. Ovi kami usijekoh na se za života. Molju vi se, bratjo i gospodo, nemojte mi kosti pretrjesati".
Na stećku iz Gornjeg Hrasna stoji ovo: "Ase leži Radivoj Draščić. Dobri junak ja bih, molju ja se vas, ne ticajte. Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kao vi". Izvjesni Radoje Mrkšić na svom stećku u Dedićima kod Trebinja, obavještava namjernike kako je umro: "... stah Boga moleći i zla ne misleći i ubi me grom", a Pribislav Petoivić na svom stećku u Ljusićima kod Kalinovika obavještava da je poginuo za svoga gospodara bana Tvrtka, to jest za Bosnu.
Na jednom natpisu iz Rječice (Ričice) kod Kaknja stoji ispovijest pokojnika o porodičnoj tragediji kojoj je uzrok bila krvna osveta: "V'ime božie se leži Radovan Pribilović na svojoj zemlji na plemenitoj, na Rječici bjeh z bratom... i ubi me Radmio Božinić i svojom bratijom a brata mi isikoše i učiniše vr'hu mene krv nezajmitu neka vje (vidi) tko je moj mili".
Na jednom stećku iz Teočaka navodi se da je oca sahranilo sedam sinova, a na stećku iz Kotorca kod Sarajeva stoji: “ ... družino žalite me. Mlad sa svega svita otidoh, a jedan bih u majke ,,,“.
Na stećku iz Hodova stoji: „Pogledaj ovaj kamen (stećak) čiji li je bio, čiji li će biti, čiji neće biti!“ Ne manjka ni tekstova tužnog sadržaja. U jednom stoji kako je dotični pokojnik do neba volio djevojku ali ga je ona ostavila, pošla za drugog i on liježe u grob ne prebolivši je.
"Bratijo i družino žalite me"
Stipko Radosalić je na svom stećku u Vlahovićima kod Ljubinja zapisao je ovo: "Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati". Slično poručuje i Luka Stijepanović na svom stećku u Cvitavi kod Čapljine: "... rodih se na veliku radost, a umrh u veliku žalost". Na jednom stećku u Prečkom polju ispod Treskavice pokojnik poziva sve namjernike da ga žale: "Bratijo i družino žalite me: ja sam bil jako vi a vi ćete biti kao ja". Natpis na stećku izvjesnog Ivana Maršića iz Kruševa kod Mostara opominje one koji ga čitaju: „Živih na zemlji mnogo, osamdeset osam lita, a ništa ne nesoh (ne ponesoh u grob)“. Izvjesni Bogdan Ozrjenović na svom stećku žali što ga je prerana smrt omela da ostvari ono što je u životu želio: "... uti doba umrjeh ni se bjeh omrazil' zlu ni dobru i k tome znaše, vsak me žalaše. Dob'r' hotjeh junak biti, ali mi smrt prjekrati i oidoh od otca veoma pečaona...". (... umrijeh a ne okusih ni dobra ni zla, ko god me je poznavao tugovao je za mnom. Želio sam biti dobar junak ali me smrt omete i odoh od oca, koji osta tužan). Na jednom stećku iz Kotorca kod Sarajeva navodi se da je pokojnik umro mlad i k tome je bio jedinac u majke: "Družino žalite me, mlad si sega svita otidoh, a jedini bih u majke". U nekim natpisima ne manjka samohvale. Tako neki Trtiša Banović na svom stećku u Kovanima kod Rogatice za sebe kaže da je "dobri vitez". To isto za sebe kaže knez Tvrdislav Brsnić iz Vujakovine: „Si bilig kneza Tvrdislava Brsnića, poćten vitez ovdi jadan dojde...“ (Ovo je stećak kneza ... pošten vitez ovdje jadan dođoh), a izvjesna Stana Đurenović na svom stećku u Boljunima kod Stoca za sebe kaže da je "dobra žena". Knez Radivoj Vlatković je manje skroman jer za sebe kaže: "... u toi vrime naiboli muž u Dubravah bih" (Dubrave u Hercegovini). Neki Hrelja na stećku u Presjenici hvali se: "Mnoge zemle obidoh i domom dodjoh i poćteno postah (pošteno živih) i na svi (svjoj) baštini legoh". I knez Vlatko Vlađević na svom stećku u Vlađevini za sebe kaže: "Obide mnoge zemle a domah pogibe". Ovu njegovu hvalu zaista potvrđuje i građa iz dubrovačkog arhiva iz koje se vidi da je dotični često dolazio i u Dubrovnik. Posebno su značajni natpisi koji daju podatke historijske naravi. Takav na jednom stećku u Kočerinu kod Lištice pod kojim je pokopan Vigan Milošević, u natposu stoji: "... Se leži Vigan Milošević služi banu Stipanu i kralu Tvrtku i kralu Dabiši i kralici Grubi i krala Ostoiju i u to vrime doide i svadi se Ostoja kral s hercegom i z Bosnom i na Ugre poje Ostoja. To vrime mene Vigna doide končina i legoh na svom plemenitom pod Kočerinom. I molu vas ne nastupaite na me, ja sam bil kako vi ieste, vi ćete biti kako esam ja". Iz ovoga se vidi da je dotični Vigan služio jednog bana, tri kralja i jednu kraljicu, to jest bio je u dvorskoj službi pune 53 godine. Smatrao je za potrebno da spomene i građanski rat koji je vođen za njegovog života kao i rat koji je Bosna vodila sa Ugarskom u vrijeme kralja Ostoje. To se sve podudara sa zvaničnim dokumentima, što govori da su natpisi na stećcima pouzdani, pa su kao takvi veoma dragocjeni za izučavanje bosanske historije. U puno slučajeva u natpisu se mole živi da ne raskopavaju i ne skrnave grob (stećak): „Molu vas ne dirajte mi grob“. Izvjesni Pavko Radohnić iz Hodova između Stoca i Mostara je konkretniji pa kaže: „Molju seke, bratijo i gospodo: nemojte mi kosti pretresati“ (Mole se sestre, braća i gospoda ...). Da bi pokojnik bio što sigurniji da mu se ne dira grob, u natpisu proklinje one koji bi to ipak učinili: „... Klet i proklet tko će kreti u me“ (da je klet i proklet ko me dira (ko mu skrnavi grob). Knez Vlađ Bijelić iz Vlahovića je po ovom pitanju još odlučniji pa je na svom stećku za života napisao: „Človječe, tako da nijesi proklet – ne tikaj u me! ...“ (Čovječe, da ne bi bio proklet ne diraj mi stećak“), dok se na jednom stećku iz Bogulovog sela kod Bijeljine navodi: „Tko će pisanije sije pogubiti, proklet bogom i sinom ...“ (Onaj ko uništi ovo što piše, proklet da je od Boga i neimao sina). Onaj ko nije imao poroda i bližnjega, ili nije bio siguran da će mu njegovi nad grobom podići stećak, sam se za života pobrinuo i naručio za sebe stećak što u natpisu to i navodi. Radonja Vlađević je ukopao oca i podigao mu stećak, i time obavio sinovljevu dužnost. Mora da on nije imao potomstva pa u natpisu na očevom stećku tugaljivo navodi: „A se greb mu djela sin Radonja, tugo moja, a tko li će mene ...“ (ovaj grob (stećak) je podigao sin mu Radonja, tugo moja, ko li će mene pokopati).
Zahvalni otac
Zahvalni otac kojem je sin podigao stećak to ističe u natpisu: „I sije sin moj Vukašin postavi ... Bog mu dobrome plati ...“ (Sin moj Vukašin postavio mi je stećak neka ga dobrog Bog nagradi). Jedan ponosni otac u natpisu na svom stećku ističe da su ga sahranili i podigli mu stećak sinovi: „A saj biljeg (stećak), sinovi moji postaviše“. Poštenje se uvijek cijenilo kao velika vrlina pa pojedinci koji su se za života tako vladali to navode i na svome stečku. Takav je slučaj i sa Vukoslavom Štirunovićem iz Kovačića u gornjoj Neretvi: „Počteno živih, a počteno i legoh“.
Živio 150 godina
Zanimljiv je i natpis na stećku koji je pronađen u Grahovčićima kod Travnika. U njemu se navodi da je pokojnik koji je ispod njega pokopan, živio čak 150 godina. Za to vrijeme je proživio i doživio svašta, pa i neviđene prirodne neobičnosti koje je kao takve smatrao vrijednim da ih zabilježi na svom grobu: "Stoipedeset godina živih, triput na Jurjevdan Bilu na ledu pridoh, triput na Jurjevdan novog kruha jidoh, ne vidih šeher Zenice ni kasabe Travnika". Natpis je iz 16. stoljeća, dakle iz vremena turske prisutnosti. Ako je istinito ono što piše, pokojnik je bio pravi metuzalem jer se rodio u vrijeme kralja Tvrtka i nadživio je osam kraljeva, doživio pad Bosne pod Turke i živio još dugo nakon toga. Svi natpisi su pisani bosanskim pismom - bosančicom, koja se po mnogočemu razlikuje od standardne ćirilice. Između ostaloga, bosančica ima nekoliko vlastitih znakova koje nema srpska čirilica, na primjer: ⋀, V, , Κ itd (ć, č, v, k). Jezik je narodni s puno riječi koje su već davno napuštene, mada se u nekim zabitim selima i danas čuju, na primjer: podružije = upruga; končina = konac, kraj; poleg = pokraj, pored; ase, asie, sie = ovdje, tu; kućnica = domaćica; čtioče = čitaoče; sjen = grob, spomenik, uspomena; ničesare = ništa, nikoga; zdje = ovdje, tu; uzmožni = ugledn , zled = krivnja, vražba = zavada, greb = grob, nu = nego, ali i sl. U nekim tekstovima susreće se starinski dual koji je osobina prastarog jezičkog izražavanja. Na stećku braće Crijepa i Raška Vlahovića u Radmilović-Dubravi kod Bileće, piše: "Ase ležita dva Vlahova sina" (ovdje leže dva Vlahova sina).
Do sada najstariji otkriveni natpis je iz 12. stoljeća, dok ih većina pripada 14. i 15. stoljeću. Pisci ovih tekstova su uglavnom bili dijaci - školovani ljudi koji su radili u kancelarijama vladara ili na vlastelinskim dvorovima. To su mogla biti i duhovna lica crkve bosanske, i općenito ma koje pismeno lice. S obzirom na značaj i ugled pisara u društvu, njihovo se ime skoro redovito navodi u tekstu. Tako na stećku Vlatka Vukovića u Boljunima kod Stoca stoji: "Ase leži dobri junak i čoek Vlatko Vuković. Piše Semorad". Sa drugih stećaka saznali smo i za ostale pisce tekstova, to su: izvjesni Dragiša, Vukašin, Vuk, Pomoćan, Divin, Dragoje, Vukadin, Veseoko Kukulamović, Ratko Utješinović, Grubač i dr. Ima puno slučajeva kad je klesar stećka ujedno i pisac teksta.To se iskazuje standardnim izrazom kao što je: "siče i pisa", a ako je, na primjer, u pitanju samo klesar onda stoji: "činio", "sjekao" i sl. Tako na stećku u Donjem Selu kod Konjica čitamo: "Ase čini Pribil Bjelopčelanin", a na stećku u Žakovu kod Trebinja: "Ase sječe kovač Radoje". Ono "kovač" znači klesar, da li zato što su stećke klesali i kovači, ili su se klesari, odnosno kamenoresci i izrađivači stećaka baš tako nazivali, nije nam poznato.
Jedno razdoblje je na tlu Hercegovine bio najčuveniji "kovač" (klesar) Grubač koji je djelovao u okolici Stoca. U tom kraju je djelovao i izvjesni Semorad, koji je isto tako bio na velikom glasu jer se njegovo ime spominje na velikom broju tamošnjih stećaka. Ima primjera da je nepismeni klesar, urezujući tekst na osnovi podloška koji mu je načinio neki pisar, to učinio naopako pa je slova urezao obrnutim redom i tekst mu ide s desna na lijevo. Na stećku nekog Ivana u Prečkom polju kod Trnova slova, pak, idu pravilnim redom ali odozdo prema gore. Ima i natpisa kod kojih redovi teksta idu naizmjenično: s lijeva na desno, onda s desna na lijevo i sve tako. Podsjetimo se da su u početnoj fazi razvoja grčkog pisma također Grci pisali na ovaj način (bustrafedon). Naš klesar, koji je jamačno bio nepismen, to je vjerojatno tako učinio što je mislio da je važno nabaciti tekst bez obzira kako.
Slika: Nekropola u Delijašu na obroncima planine Jahorina
Sutra: „Tridesetijedna tona na grobu“
