Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava.
Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
Enver Imamović O BOSANSKIM STEĆCIMA (II)
Stećak – vječna kuća umrlih
Pojedini stećci svojim oblikom i ukrasom dočaravaju kuću. To su najčešće sljemenjaci čija gornja ploha ima oblik dvoslivnog krova. U nekim slučajevima on je čak i plastično naznačen, i to tako da oponaša šindru (krov od dasaka), dok su na vertikalnim stranama uklesani motivi brvna. To je potpuno realističan prikaz standardnog bosanskog drvenog stambenog objekta iz srednjeg vijeka. Stećci ovakvih oblika i ukrasa najviše se susreću u oblastima srednje i istočne Bosne (Olovo, Ilijaš, Kalesija itd.), a to su krajevi u kojima se drvene kuće susreću i u današnje vrijeme. Kod mnogih starih naroda postojala je predstava da grob predstavlja "vječnu kuću" pokojnika. To je razlog da grobna arhitektura često oponaša stan živih. Da se i u Bosni slijedila ta tradicija, to se pored stećaka koji svojim oblikom i ukrasom sasvim realno dočaravaju stambeni objekat, doslovno navodi i u natpisima koji su uklesani na stećcima. Tako na jednom primjerku iz Carevca na Glamočkom polju stoji da je to kuća nekog Milutina i njegove žene. Na stećcima iz Hercegovine vide se drugačiji arhitektonski motivi. Umjesto predstave drvenih kuća ovdje su uklesani motivi kamenih objekata, najčešće arkade (lukovi), što daje utisak zgrade sa kolonadom (sa nizom stupova), veoma čest motiv mediteranskog (primorskog) ambijenta. To govori da je na ovaj vid ukrašavanja naših stećaka izvršila utjecaj arhitektura susjedne Dalmacije, odnosno jadranske obale. Najčešći ukrasni motivi stećaka su uske vijugave linije na kojima vise trolisti s peteljkama, razni kružići i sl. Koji put te linije predstavljaju povijenu lozicu na kojoj vise grozdovi. Taj dio motiva uglavnom ukrašava vertikalne rubove stećaka, i to je najjednostavniji oblik ukrašavanja. Tim linijama su ponekad dodani i drugi elementi, na primjer, dvostruke vrpce između kojih su urezane kose crtice i sl. Ponekad su vrpce usukane pa izgledaju kao uže. I one uglavnom krase rubove strana, a služe i kao okvir drugim motivima. U širokom repertoaru ukrasa, biljni motivi zauzimaju posebno mjesto. Oni su najčešći ukrasi stećaka i njihov su glavni sadržaj. To je razumljivo jer je zelenilo i bilje sastavni dio bosanskog ambijenta. Ukrasi ove vrste puni su vitica sa grozdovima, lišća, cvijeća ili cijelih stabala i krošnji. U tome posebno mjesto zauzimaju predstave ljiljana, prikazani realistički ili stilizirano. Poznati stećak iz Zgošće kod Kaknja je pun predstava ovog cvijeta. Takav je i slučaj sa stećkom iz Opličića kod Stoca na kojem je uklesano osam velikih ljiljana. Na nekim primjercima na prednjoj ili bočnoj strani stećka čitavu pvršinu zauzima predstava ljiljana. Pored čisto dekorativnog sadržaja ljiljan na nekim stećcima ima i heraldičko značenje. To je inače jedan od najomiljenijih motiva u umjetnosti srednjovjekovne Bosne. Pored stećaka javlja se i na starobosanskom novcu, nakitu, kao dezen na tekstilu ili kao element ukrasne arhitekture i sl. On je predstavljao i heraldički elemenat jer su glavni i osnovni sadržaj starobosanskog grba upravo ljiljani.
Bosanski pozdrav
Drugi čest i karakterističan motiv koji se također može označiti kao tipičan bosanski jeste ispružena ruka s otvorenim dlanom i ispruženim prstima. Ruka je koji put prikazana sve do ramena ili samo šaka, ali u svim slučajevima sa otvorenim dlanom i ispruženim prstima. Stećci s ovim motivima najbrojniji su u dijelu Bosne oko Kalinovika, a onda na nekropolama oko Stoca. O značenju podignute ruke dojako su iznesena razna mišljenja. Po nekima to je pozdrav Suncu i Bogu, po drugima ona simbolizira vlast i moć koju je pokojnik imao za života, a po trećima znak je prijetnje i osvete za neko učinjeno djelo pokojnika. Iako je podignuta ruka čest motiv bosanskih stećaka, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je to prastari motiv koji se u umjetnosti javlja na širokim svjetskim prostranstvima, čak u epohi paleolita, kako se to vidi na pojedinim spiljskim crtežima u Francuskoj. Ipak, spomenička građa govori da prikazivanje ispružene ruke u Bosni ima najdužu tradiciju i da je kod njenog stanovništva kroz nekoliko epoha imala posebno značenje. Naime, pronađeno je desetak kamenih spomenika iz rimskog doba od prije 2000 godina koji pripadaju umjetnosti starosjedilačkih Ilira s ovog prostora, na kojima su prikazane cijele ljudske figure koje imaju podignutu ruku. Ima i primjeraka na kojima je uklesana samo ruka, dakle potpuno isti motiv kao i na stećcima, iako je vremenska razlika između tih spomenika skoro 2000 godina. Taj motiv je kod starobosanskog stanovništva bio toliko ukorijenjen da nije napušten ni u tursko doba kad je izvršen masovan prijelaz na islam. Nalazimo ga na mnogim starim nišanima, pa tako na groblju na Alifakovcu, kod Alipašine džamije i na Hanbinoj carini u Sarajevu, zatim u Lukavici itd. Podignuta ruka sa raširenim dlanom ima isto značenje kod svih zajednica svijeta. To je univerzalni i opći znak kojim se iskazuje dobronamjernost, mir i dobre želje prema drugima. S obzirom da se u Bosni i Hercegovini taj motiv može pratiti preko spomenika kroz vrijeme od 2000 godina, s pravom se drži da je riječ o drevnom bosanskom pozdravu. (Na početku rata predložio sam Štabu vrhovne komande Armije RBiH da podignuta ruka bude zvanični njen pozdrav. Projekat je prihvaćen. Pokojni general Stjepan Šiber ga je zvanično predstavio na TV i tako je ušao u upotrebu. Ne zadugo jer su oficiri koji su se priključili našoj vojsci po navici iz JNA počeli opet upotrebljavati stadardni vojni pozdrav).
Zvijezda i polumjesec
Veoma česti motivi na bosanskim stećcima su i predstave polumjeseca, zvijezde i sunca. Riječ je o astralnim (nebeskim) motivima koji su kod mnogih starih naroda imali karakter vjerskih simbola pa su kao takvi našli mjesto i u umjetnosti. O porijeklu tih motiva u starobosanskoj umjetnosti ima više objašnjenja. Neki istraživači ih pokušavaju dovesti u vezu sa staroslavenskom religijom, uz tvrdnju da su to tipični slavenski simboli. Zaboravlja se, međutim, da su astralni (sunčevi i mjesečevi) kultovi na bosanskohercegovačkom prostoru bili prisutni hiljadama godina prije dolaska Slavena u ove krajeve, što govori da je riječ o autohtonim kultnim i umjetničkim motivima. Na posudama iz mlađeg kamenog doba (neolita) od prije 7000 – 8000 godina, iskopane na brojnim lokalitima diljem Bosne i Hercegovine, nalaze se predstave sunca, polumjeseca i zvijezda. Da se i u ovom slučaju radi o kontinuitetu kroz jedno dugo razdoblje, potvrđuje naprijed spomenuti slučaj motiva podignute ruke koji se spomenički može pratiti od ilirskog doba sve do prije stotinjak godina. Održavanje istih motiva i tradicija kroz tako dugo razdoblje doprinijele su i okolnosti što se za sve to vrijeme na ovom prostoru manje-više održao isti narod, kojeg zbog brdsko-planinskih uvjeta zemlje nisu mnogo doticali etnički pokreti koji su inače karakteristični za Balkanski poluotok. Upotreba ovih motiva u krajevima izvan Bosne (u Slavoniji i Dalmaciji), može se tumačiti kao utjecaj koji je tamo dopro iz Bosne, koja se inače smatra oazom raznih starih pojava, običaja i vjerovanja, što je u drugim zemljama već davno iščezlo. Zvijezda i sunce se na stećcima prikazuju na razne načine, obično kružnicom ispunjena zracima, rozetom ili svastikom (kukastim križem). Označavanje sunca znakom svastike također ukazuje na prethistorijsku tradiciju. Taj znak se često javlja na keramičkim posudama koje su pronađene na brojnim prethistorijskim lokalitetima diljem Bosne, koji je kod prethistorijskih stanovnika simbolizirao sunčev hod po nebu. Riječ je, ustvari o širokorasprostranjenom prethistorijskom znaku, pa se osim u Bosni javlja u svim krajevima Balkanskog poluotoka, kao i u drugim dijelovima Evrope, ali i Azije, sve do Indije. Polumjesec i zvijezda javljaju se u tolikoj mjeri na stećcima da se dugo smatralo da su to elementi starobosanskog grba. To tim više što se na nekim primjercima stećaka zaista javljaju kao heraldičke oznake, postavljene na štit. Treba, međutim, naglasiti da je riječ o grbu pojedinih velikaša a ne o državnom obilježju. Uostalom, sasvim se pouzdano zna da su glavne oznake bosanskog grba bili ljiljani.
Križ i bogumili
Veoma čest motiv stećaka je i križ, bilo da se javlja u samostalnoj predstavi ili u kombinaciji s polumjesecom i zvijezdom. Prikazan je na razne načine: realistički, stilizirano ili u antropomorfnom (ljudskom) obliku. Pojava križa na stećcima dugo vremena je predstavljala znatan problem za učenjake jer se vjerovalo da pod stećcima isključivo leže bogumili, za koje se zna da su prezirali taj znak. Bilo je objašnjenja da se njihov prezir odnosi samo na realno Kristovo raspeće, dok su ga poštivali kao simbol Krista raširenih ruku. Danas se, međutim, zna da se pod stećcima nisu pokopavali samo pripadnici bogumilske vjere nego i pravovjerni kršćani, također Bošnjani, koji su na nadgrobne spomenike stavljali znak križa kao simbol svoje vjerske pripadnosti. Umjetnost stećaka karakteriziraju i brojne i razne likovne predstave. Njihov repertoar je veoma širok. Podjednako su zastupljeni muškarci i žene, stari i mladi, kako svjetovna tako i duhovna lica. Likovi su prikazani u različitim prizorima, na način koji je po mnogo čemu originalan i svojstven samo bosanskoj umjetnosti. Najčešće su prikazani kompozicijski (grupno) kao što su lov i viteški turniri - dvije najomiljenije zabave starobosanskih velikaša, zatim u prizoru kola itd. Od životinja najčešće je prikazan jelen, kojih je u ono doba bilo u izobilju po bosanskim šumama. Lov na njih je tražio veliko umijeće pa je i to razlog njihovih čestih predstava. Lovac je obično prikazan na konju sa kopljem, ispred njega je ker ili soko koji napadaju jelena, a lovac samo što nije izbacio koplje ili odapeo strijelu na njega. Koji put lovac je prikazan kao pješak i u tom slučaju naoružan je lukom i strijelom. Ima prizora u kojima je prikazano krdo jelena u trku kroz šumu kao da ga tjeraju psi i lovci, mada se oni ne vide. U nekoliko slučajeva prikazan je lov na vepra. I ova vrsta lova je tražila veliko umijeće i hrabrost. U izvornoj građi se često navode imena pojedinaca za koje se kaže da su izgubili život ili su bili osakaćeni u lovu na veprove. Ti prizori su zabilježeni na brojnim stećcima. Na jednom iz Podgradine u Gornjem Hrasnu vepar u svoj žestini napada lovca koji mu gura koplje u trbuh. Najljepši takav prizor predstavljen je na nadgrobnoj ploči pod kojom je bio sahranjen visoki kraljev dostojanstvenik Nespin. Pronađana je u Gračanici kod Visokog. Prizor je pun dinamike. Lovac kopljem napada razjarenog vepra koji je već jednog lovačkog psa oborio na zemlju i gazi ga ali se ovaj ne predaje nego ga grize za nogu. Drugi pas je pred njim i napada ga dok treći u strahu uzmiče. Lov na vepra prikazan je i na najljepšem bosanskom stećku pronađen u Zgošći kod Kaknja, sada u Zemaljskom muzeju. Na jednoj od bočnih strana, u donjem redu, prikazano je više prizora. U jednom lovac strijelom gađa jelena kojeg su mu dotjerali psi, a u drugom lovac kopljem probada medvjeda. Tu je je još jedan zanimljiv detalj. Uz jedno stablo, koje simbolizira šumu, privezan je lovački leopard, što govori da je bosanskoj vlasteli bio poznat lov s ovom egzotičnom životinjom Iz izvorne građe saznajemo da su bosanski velikaši uvozili leoparde koje su koristili za lov na visoku divljač.Predstava lova na nadgrobnim spomenicima imaju svrhu da prikažu prizore iz života pokojnika, odnosno njegovu najomiljeniju zabavu. Dosta su česti i samostalni prikazi pojedinih životinja, najčešće konja, jelena, srne, koze, ptice, pijetla, guštera, zmije, zmaja itd. Svaka od njih ima neko alegorijsko značenje, ali i znamenje koje se odnosi na život pokojnika. Ako je, na primjer, neko umro od ujeda zmije, tada se zmija stavlja kao simbol smrti. Na jednom stećku iz Gvozna kod Kalinovika prikazan je zmaj koji guta neku ženu. To je dosta čest motiv u starokršćanskoj umjetnosti kao i ptica koja se prikazuje uz pokojnika koja simbolizira njegovu dušu. Isto tako čest motiv na stećcima je kolo. Prikazuje se na razne nčine, bilo da su u njemu muškarci žene ili samo žene i muškarci. Zanimljivi su prizoru u kojima predvodnik kola jaši na konju, ili na jelenu. Igrači se obično drže za ruke ili igraju zagrljeni. Česti motiv kola govori da je to bila najoniljenija društvena igra u srednjovjekovnoj Bosni što je ostalo u tradiciji do danas. Predstave kola na stećcima ima i taj značaj što nam pokazuje kako je izgledala odjeća onovremenih Bošnjana. Žene su obično j dugoj halji a muškarci u košulji do koljena.
Sutra: "Poruke sa stećaka"
Slika: Čest likovni sadržaj stećaka je kolo, omiljena igra u srednjovjekovnoj Bosni, kao i danas.
