Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava.
Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
E. Imamović O B O S A N S K I M S T E Ć C I M A
Šta su stećci ?
Stećci predstavljaju jednu od najzanimljivijih i najznačajnijih pojava u umjetnosti srednjovjekovne Bosne. To je jedinstven i neponovljiv tip nadgrobnih spomenika koji su svojim oblikom, umjetničkim sadržajem i okolnostima nastanka skrenuli pažnju svjetske javnosti još prije četiri i po stoljeća. Na problemu stećaka obranjeno je nekoliko doktorata, održana su brojna naučna savjetovanja i skupovi, snimljeni dokumentarni filmovi, serije itd. Ipak, o njima nije još nikada sve rečeno. Englezi imaju Stonehenge, Egipat piramide, Kina kineski zid i sl, a Bosna ima stećke. Davno je iznijet stav da predstavljaju jednu od najzanimljivijih pojava u evropskom kulturnom stvaralaštvu. Koliko god su impozantni zbog svojih dimenzija, toliko su vrijedni i zanimljivi zbog neobičnih oblika, ukrasa i natpisa. Rašireni su po čitavoj Bosni i Hercegovini. Jedino ih nema u Posavlju i zapadnom dijelu Bosanske krajine. Do danas su, zvanično, evidentirana 2612 lokaliteta s ukupno 58547 primjeraka. Taj broj je, međutim, već davno zastario jer su nakon završenog evidentiranja od prije 50-tak godina pronađeni brojni novi lokaliteti s hiljadama do sada nepoznatih primjeraka koji su ranijim istraživačima ostali nepoznati. Kroz razdoblje od 700-800 godina, pa i više, koliko oni postoje, mnogi su nestali. Znatan broj ih je uništila ljudska ruka upotrebljavajući ih za krečane i građevni materijal. Mnogi su iskrčeni prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata, ili da bi se dobile čiste oranice i sjenokosi. Ne mali broj ih je utonuo u zemlju. Na takve se često nailazi prilikom oranja, kopanja kanala, temelja za kuće i sl, dok mnogima danas iz zemlje viri tek vrh. Koliko ih je zbog ogromne težine utonulo u zemlju pokazuju primjeri starih nišana, od kojih su mnogi mada mnogo lakši, utonuli svom visinom, ili im viri samo vrh. Takvi slučajevi se mogu vidjeti na skoro svakom starom groblju, pa i u onom koje se nalazi u Velikom parku u centru Sarajeva ili oko tamošnje Ali-pašine džamije. Uzimajući sve to u obzir, može se računati da ih ima preko dvije stotine hiljada.
"Kaursko groblje"
Narod u Bosni ovu vrstu nadgrobnih spomenika danas obično naziva stećcima, što je prihvatila i stručna literatura. U narodu se često čuju i nazivi "mramorje", "grčko greblje", "kaursko greblje" i sl. Srednjovjekovni Bošnjani su ih jednostavno nazivali "kami" (kamen) ili "biljeg", a nešto rjeđe "kuća", "zlamenije" i sl, kako to saznajemo sa natpisa na samim stećcima. Oni za bosanski narod imaju posebno značenje i s njima su povezane mnoge njegove svjetovne i vjerske manifestacije, vjerovanja, običaji i priče. O njihovom postanku u narodu postoje razna predanja. Često se pripovijeda da pod njima leže svatovi (svatovsko groblje). Kaže se da su dvoji svatovi pošli po istu mladu, susreli se i poubijali. U mnogim krajevima, osobito u srednjoj Bosni i nekim dijelovima Hercegovine, groblja sa stećcima se pripisuju Grcima koji su, tobož, nekada živjeli na ovim prostorima. Uslijedila je zima koja je trajala sedam godina, što je primoralo Grke da napuste ove krajeve. U selima srednje Bosne čuje se i priča da su nekoć ovdje bili divovi kojima su stećci služili da se igraju "kamena s ramena". Kod muslimanskog dijela stanovništva nekropole sa stećcima se ponekad nazivaju kaurskim grobljem, u kojima leže davnašnji kauri (nemuslimani), što je i činjenica. Na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine rašireno je vjerovanje o njihovoj neobičnoj moći. Najčešće im se pripisuje ljekovitost. Vjeruje se da mogu pomoći i nerotkinjama. Potrebno je da takva osoba s određenog stećka nastruže prašine koju treba popiti. Oni koji imaju bolesne oči takav prah stavljaju na obloge kojim povezuju oči. Najraširenije vjerovanje je da stećci pospješuju plodnost stoke. Treba je u određeno doba godine potjerati tri puta oko takvog groblja, ili nekog određenog stećka. Domaćin to čini u uvjerenju da će mu blago tokom godine imati dobar priplod i da će biti zdravo. Također, kada konju stane mokraća, domaćin ga povede do nekog takvog groblja, provede ga nekoliko puta oko stećka, u nadi da će konj ozdraviti. Postoji i vjerovanje da će udariti grom ili će se pojaviti tuča koja će počiniti veliku štetu ako se dira ili uništava ovo kamenje. To, kao i opće poštovanje prema svim starim grobljima i grobovima, spasilo je mnoge stećke od propasti. Na koncu, spomenimo dosta rašireno vjerovanje da se pod nekim od ovih kamenova krije zakopano blago. To je razlog da su mnogi stećci pomjereni ispod kojih se tražilo "zakopano blago". Ima još puno raznih vjerovanja koja se vežu za ovu vrstu spomenika, što govori da su oni na čitavom bosanskohercegovačkom prostoru već davno postali sastavni dio narodnog folklora.
Prve vijesti o stečcima
Prvi stručni izvještaji o bosanskim stećcima potječu iz daleke 1530. godine. U to vrijeme je Slovenac Benedikt Kuripešić prošao Bosnom na putu za Carigrad, kao tumač poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I, koje se uputio sultanu u Carigrad. Tom prilikom je u selu Lađevine kod Rogatice naišao na jednu nekropolu s ovim spomenicima koji su skrenuli njegovu pažnju. Kuripešić se čak potrudio da pročita neke od natpisa s tih stećaka. I kasniji putopisci spominju ovo kamenje i daju njihov opis. Nekoliko izjveštaja potječe iz 18. stoljeća. Širi naučni interes za ovu vrstu spomenika počinje se javljati tek od 19. stoljeća. I ovaj put to su uglavnom bili stranci čiju su pažnju izazvali njihovi neobični oblici, ukrasi i veličina. Ipak, svi ti podaci su po pravilu sumarni, zaključci proizvoljni i netačni pa za rješavanje problema pojave i karaktera ovih spomenika nemaju neki veći značaj. Dragocijeni su utoliko što pokazuju koliki je bio interes svjetske javnosti za ovu vrstu našeg kulturnog naslijeđa. Pravo naučno proučavanje stećaka započine tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tada je načinjen njihov prvi popis i prebrojavanje (1887 i 1888. g.). U tome se, međutim, najviše učinilo nakon Drugog svjetskog rata od kada potječu brojne domaće i strane studije i monografije. Danas je sasvim izvjesno da se rasprostiranje stećaka skoro u potpunosti podudara s teritorijem koji je naseljavao bosanski narod, odnosno s teritorijem koji je zapremala srednjovjekovna bosanska država. I u slučajevima gdje se javljaju izvan današnje Bosne i Hercegovine, radi se o oblastima koje su u srednjem vijeku pripadale bosanskoj državi, dok su danas u sklopu susjednih zemalja. To je razlog da se stećci susreću i u nekim dijelovima dalmatinske obale i njegovog zaleđa, onda u jugozapadnoj Srbiji u rejonu Podrinja i Polimlja, te u Crnoj Gori na području općina Nikšić, Pljevlja i Bijelog Polja. Podsjetimo da su u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1312-1353) bosanske granice na zapadu dopirale do rijeke Cetine, a u doba njegovog nasljednika kralja Tvrtka I, sve do Zadra i Zrmanje, na istoku u današnjoj Srbiji do Sjednice, a u Crnoj Gori do Nikšića, i još dalje na istok. Treba računati i na utjecaj koji je sa bosanske strane zračio u okolne oblasti, pa je sve to razlog da se ovaj oblik nadgrobnih spomenika susreće i na tim prostorima. Prema tome, može se sasvim pouzdano reći da se stećci isključivo vežu za bosansku kulturu i da oni predstavljaju dio izvorne i originalne baštine bosanskog naroda.
Izbor mjesta za postavljanje stećaka
Groblja sa stećcima su po pravilu smještena na pažljivo odabranim mjestima. To su najčešće blage uzvisine, obale rijeka i potoka, blizina izvora, puteva i sl. Osobito je bilo važno da s takvog mjesta puca širok vidik na zavičaj pokojnika. Općenito, stećak je morao biti na takvom mjestu koji će izdaleka pasti u oči prolazniku, kraj kojeg će zastati, odmoriti se u hladu, ako je tu izvor napiti se vode, a onda usput pročitati na njemu natpis, prisjetiti se onoga na koga se to odnosi i odati mu dužnu poštu. Željelo se da se i na taj način uspostavi trajna veza između živih i mrtvih. Nekropole sa stećcima nalazimo i na potpuno pustim mjestima, čak u brdsko-planinskim i šumskim bespućima ili proplancima, koja su danas daleko od svakog naselja. U tim predjelima danas se ne može ni zamisliti stalan život. Grobovi ipak govore da su se i na tim terenima nekoć nalazila naselja koja su vremenom iščezla. O tome govore i temelji kuća. Treba računati i na izmijenjene klimatske uvjete, kao i na promjenu načina privređivanja, kad je umjesto stočarstva zemljoradnja dobila veći značaj. Svjedočanstva tih nekadašnjih naselja po planinama i bespućima su danas osamljena groblja koja su stajala pored naselja. Ona su nestala a groblja su ostala do danas. Nekropole sa stećcima često se nalaze na mjestima gdje je već od ranije postojalo neko groblje. Ima slučajeva da se na jednom te istom mjestu nalaze grobovi iz nekoliko epoha, odnosno stara koju hiljadu godina, pa tako iz prethistorije (ilirski), iz rimskog doba, srednjeg vijeka sa stećcima, turskog doba sa nišamnima i iz suvremenog doba. Rijeć je o kultu groblja ali i o etničkom kontinuitetu života na bosanskohercegovačkom prostoru. Kada je riječ o grobljima sa stećcima, na njihov položaj je utjecao još jedan važan faktor. To je blizina kamenoloma. Uzimajući u obzir ondašnje tehničke uvjete nije bilo jednostavno nadaleko prebaciti gromadu tešku i do 30 tona. Zato neke stećke nalazimo u neposrednoj blizini nekadašnjih kamenoloma. Ipak, groblja su po pravilu bila u neposrednoj blizini naselja.
Vrste stećaka
U Bosni se stećkom naziva svaki veliki nadgrobni kamen koji leži na starom grobu. Ima ih raznih oblika, veličine i položaja. Oblikom razlikujemo one koji su položeni na zemlju, u koje spadaju: sanduci, sarkofazi, odnosno sljemenjaci sa gornjom stranom u obliku dvoslivnog krova, i one koji stoje uspravno, u koje spadaju ploče (slične rimskim stelama), zatim četvrtasti stupovi i krstače. Najveći broj stećaka čine ploče, a onda dolaze sanduci, dok je najmanje sarkofaga. Među pločama ima i onih koje nisu uopće obrađene. Njihova prosječna dužina iznosi 150-200 cm, a širina 70-100 cm. Lijepo obrađenih stećaka ima najviše u Hercegovini a neobrađenih najviše u srednjoj Bosni. Stećci u obliku sanduka izgledaju kao pravilno otesane ploče čija debljina iznosi preko 30 cm. Obično leže na podlozi koju čini široka ploča, bilo da je odvojena ili čini jednu cjelinu sa sandukom. Svrha joj je da stećak drži stabilnim kako ne bi potonuo u zemlju ili se nakrivio. Stećci u obliku sanduka sa postoljem su najčešći i na njih otpada čak 62% od ukupnog broja svih ovih spomenika. Savršeniji oblik sanduka čine sljemenjaci. To su ustvari sanduci čija je gornja površina izrađena u obliku dvoslivnog krova po čemu liče na rimske sarkofage. Razlika im je u tome što stećci nemaju akroterije (uzdignute krajeve) i što su rimski sarkofazi šuplji u čiju prazninu se polagalo tijelo umrlog, dok stećci predstavljaju punu masu koja je stajala iznad zakopanog pokojnika. I sljemenjaci obično imaju postolje. Ono se ponekad sastoji čak od tri ploče od kojih je svaka šira. Rasprostranjeni su u svim krajevima Bosne i Hercegovine, ali ih je malo u srednjoj Bosni. Oni u Hercegovini se ističu svojom visinom, dok su bosanski niski. Osobina ove vrste stećaka je da su u donjem dijelu suženi, najčešće na uzdužnim stranama, a ponekad na svim. U grupu stojećih stećaka spadaju stupovi. Ima ih najviše na prostoru srednje i istočne Bosne. Uglavnom su svi monumentalnog izgleda visoki i do dva-tri metra, najčešće reljefno ukrašeni geometrijskim motivima. Ovakvi primjerci su česti na lokalitetima oko Bakića na putu Sarajevo-Tuzla. Drugi tip iz ove kategorije su tzv. krstače, nazvane tako zato što predstavljaju veliku gromadu križnog oblika usađena u zemlju. Ima ih raznih izgleda, često u obliku pravog križa, zatim u obliku slova T, ili u obliku tzv. koptskog križa koji umjesto gornjeg kraka ima polukrug. Stećaka ovog oblika ima malo, negdje oko 400 primjerka. Većina ih se nalazi u Hercegovini u krajevima oko Nevesinja, Bileće i Gacka, a u Bosni oko Travnika, Zenice, Glamoča itd. Oni u Hercegovini su po pravilu velikih dimenzija. Jedna krstača u Davidovićima kod Bileće visoka je čak 3,70 m. Neke od njih su izrađene u ljudskom obliku s jasno naznačenim dijelovima tijela, čak s detaljima kao što su obrve, oči, nos, usta i brada. Vrijednost stećaka posebno predstavljaju ukrasi. To je često njihov osnovni kvalitet, kako zbog sadržaja motiva tako i zbog tehnike izrade. Obično su rađeni u plitkom reljefu. Treba reći da je većina stećaka bez ikakvog ukrasa, a oni ukrašeni sadrže širok repertoar motiva čiji je smisao i poruke ponekad veoma teško razumjeti.
Sutra: „Stećak – vječna kuća umrlih“
Slika: Nekropola stećaka u Prečkom (planina Treskavica)
