Ovaj problem posebno pogađa veće gradove gdje su državne institucije pretrpane, a privatni vrtići, iako kvalitetniji, često nedostupni zbog finansijskih razloga.
Razlike između državnih i privatnih vrtića
Državni vrtići u BiH su često prvi izbor roditelja zbog nižih cijena i subvencija koje nude. Roditelji koji uspiju dobiti mjesto u državnim vrtićima plaćaju manju mjesečnu naknadu jer su troškovi smanjeni zahvaljujući subvencijama koje osiguravaju općinske i kantonalne vlasti. Ipak, glavni problem je to što su kapaciteti ograničeni, pa je izuzetno teško upisati dijete u ovakve ustanove. Često postoje dugi spiskovi čekanja, a prioritet se daje porodicama s nižim primanjima, roditeljima koji su zaposleni, ili porodicama s više djece.
Pored toga, mnogi državni vrtići suočavaju se s problemima u održavanju objekata, nedostatkom osoblja i zastarjelom opremom. Iako su subvencije prisutne, roditelji često ističu da uslovi u državnim vrtićima nisu na najvišem nivou, što izaziva nezadovoljstvo.
Privatni vrtići: Kvalitetniji, ali bez subvencija
S druge strane, privatni vrtići nude bolje uslove – modernije objekte, manji broj djece po grupi, individualniji pristup i kvalitetnije obroke. Ove ustanove obično nude šire mogućnosti za obrazovne aktivnosti, kreativne radionice, pa čak i strane jezike. Međutim, problem je što su privatni vrtići znatno skuplji i roditelji koji odluče upisati dijete u ovakve ustanove ne mogu računati na subvencije.
Visoke cijene privatnih vrtića su glavni razlog zašto mnogi roditelji nisu u mogućnosti priuštiti ovakav tip ustanove, iako bi voljeli svojoj djeci omogućiti bolje obrazovne i razvojne uvjete. Privatni vrtići su često jedina opcija za roditelje koji ne uspiju upisati djecu u državni vrtić, ali njihova cijena često predstavlja veliki finansijski teret za porodice sa prosječnim primanjima.
Problemi sa subvencijama
Jedan od glavnih problema u sistemu upisa u vrtiće u BiH je nedostatak šireg sistema subvencija koji bi uključivao i privatne vrtiće. Trenutno, subvencije su rezervisane samo za državne vrtiće, što dovodi do pritiska na ove ustanove i stvara ogromnu nejednakost u pristupu kvalitetnoj predškolskoj brizi. Roditelji koji nemaju mogućnost da upišu dijete u državni vrtić ostaju bez ikakve podrške i primorani su da iz svojih sredstava plaćaju skuplje opcije.
Ovakva situacija stvara nejednakost između djece koja pohađaju državne i privatne vrtiće, a roditelji sve češće pozivaju vlasti da prošire subvencije i na privatni sektor.
Zaključak
Sistem upisa djece u vrtiće u Bosni i Hercegovini suočen je s mnogobrojnim izazovima. Državni vrtići, iako povoljniji zahvaljujući subvencijama, često nemaju dovoljno kapaciteta da prime sve zainteresovane, dok su privatni vrtići, iako nude bolje uslove, finansijski nedostupni mnogim porodicama. Potrebno je preispitati trenutni sistem subvencioniranja i pronaći načine kako omogućiti svim porodicama da svojoj djeci pruže adekvatnu predškolsku brigu, bez obzira na to da li se odluče za državni ili privatni vrtić.
