Ispovijesti nekih od njih svjedoče o preprekama na koje su nailazile kroz život, ali i izoliranosti od ostatka svijeta u poznim godinama života
FOTO: AVAZ
Od ukupnog broja punoljetnih građana u BiH 46.229 nije bilo sposobno da se potpiše već je, prilikom preuzimanja ličnih dokumenata, svoj identitet potvrdilo davanjem otiska prsta.
Razlozi su različiti, ali ovi podaci Agencije za identifikaciona dokumenta BiH još si jedna u nizu potvrda da u BiH živi veliki broj nepismenih ljudi. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine u našoj zemlji je živjelo 3.180.115 osoba starijih od 10 godina, od kojih su 89.794 osobe bile su nepismene, a procenat od 2,83 posto nepismenih u BiH bila je čak 14 puta viša od standarda UNESCO-a i značajno veća u odnosu na sve zemlje okruženja.
Najteže mi je, kad nešto trebam da potpišem, a ne znam
Osam godina kasnije, uprkos dalekosežnim posljedicama ovakvog stanja i iznimno teškog života cijelog jednog grada nepismenih od blizu 90.000 ljudi, vlast nije ili ne želi rješavati ovaj problem.
Osobama sa ovom vrstom hendikepa danas je teško govoriti o posljedicama, pa njihov identitet nećemo otkrivati. Ispovijesti nekih od njih svjedoče o preprekama na koje su nailazile kroz život, ali i izoliranosti od ostatka svijeta u poznim godinama života.
- Nikad nisam išla u školu i danas znam malo brojeva, a potpisati se ne znam. Tada se nije dalo ići u školu. Tada se radilo oko kuće, na zemlji, jer od zemlje se živjelo. Hajde, kako se živjelo do sad možemo i dalje, a niko nije mislio kako ćeš dočekati starost – kaže Fatima, 81-godišnja starica koja živi u jednom selu kod Goražda.
I pored TV prijemnika, naša sagovornica porijeklom iz okoline Čajniča, ne zna šta se dešava u svijetu oko nje.
- Najteže mi je, kad nešto trebam da potpišem, a ne znam. Kad negdje trebam da odem ne znam da se snađem. Kod očiju, a k'o bez očiju. Evo sad su popularne ove serije, a ja mogu gledati samo slike – opisuje svijet u kojem živi već skoro 90 godina.
- Ja sam od Čajniča, pa smo se nakon Drugog svjetskog rata vratili na ogorelinu. Rođena sam 1942. godine i školu sam trebala krenuti baš nekako iza rata. Međutim, škola je bila dosta daleko, pa je od nas dvije sestre babo u školu poslao mlađu. Nije tada bilo ni obnove kuća, ni nekih primanja, pa je trebalo više ruku da se preživi od zemlje. I ono što naberi voća, a imali smo trešanja, nije se moglo prodati nego se gonilo u zadrugu, pa tamo za to voće dobiješ nešto namire – priča nam ova žena.
Ko će gdje da stavi X
Patrijarhalni način odgoja i okolnosti nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, nisu jedini uzroci zbog kojih u BiH živi veliki broj nepismenih ljudi. Nisu to samo starije osobe, već je i mnogo mlađih, zbog nedostatka minimuma obrazovanja, suočeno sa teškim životom. Posljednji rat i siromaštvo osnovni su razlozi zbog kojih, većinom djevojčice, bivaju prinuđene prekinuti školovanje ili što su porodice, uglavnom iz ruralnih sredina, bile prisiljene birati da li da u školu šalju muško ili žensko dijete.
Nije problem kad se ne vidi rješenje, već što odgovorni ne vide problem, kaže Aleksandar Granulić, bivši direktor Centra za obrazovanje odraslih u Banja Luci.
– Istraživanjem smo zaključili da u BiH ima više od 120.000 ljudi koji nemaju osnovnu školu. Više od 60 posto tih ljudi je mlađe od 55 godina, oni su radno sposobni i trenutno svoje porodice prehranjuju tako što rade sezonski, na dnevnicu, ali su istovremeno i ljudi koji primaju socijalnu pomoć. Predložili smo da se taj novac usmjeri u njihove prekvalifikacije na osnovu potreba tržišta u gradovima u kojima se nalaze. Oni bi tako svojim porodicama obezbijedili egzistenciju, a osposobljavanjem za rad sami bi se skinuli sa socijalnih budžeta – pojašnjava Granulić.
Na taj način BiH bi imala drugačiju statistiku, a ljudi o kojima trenutno niko ne brine dobili bi šansu za novi život. Međutim, projekat nije podržan, a Granulić je u februaru smijenjen sa pozicije direktora.
– Smatram da porodicama, sa troje i više djece, koje uglavnom žive u nekim ruralnim dijelovima, treba dati šansu a upravo oni čine taj veliki procenat ljudi koji nemaju posla u BiH. Međutim, zar tih 120.000 ljudi u BiH, koji nemaju osnovnu školu, nisu idealan poligon za manipulacije na izborima. Ko će gdje da stavi X. Jedini pravi X kojeg su stavili ti ljudi je X na ličnoj karti, sve ostalo je laž – ističe Granulić.
Osjećaj srama
Psiholog iz Mostara, Marko Romić kaže da je nepismenost veliki hendikep za čovjeka, jer je nepismena osoba često ovisna od pomoći drugih.
- Mora moliti za pomoć u mnogim situacijama, a to je dovodi do osjećaja manje vrijednosti i do osjećaja srama pred drugima. Ako traži pomoć drugih, mora imati puno povjerenje u njih što nije lako, jer se povjerenje ne uspostavlja brzo. Uz to, nepismena osoba je uskraćena za mnoge korisne i zabavne stvari i aktivnosti, jer ne može čitati knjige ili novine, ne može pratiti filmove s titlovima, ne može pisati ono što bi trebala ili što želi. Dakle, nepismene osobe su jako ovisne o drugima i zato su jako frustrirane i s osjećajem manjka samopoštovanja – kaže dr. Romić.
Od ukupno 89.794 nepismenih u BiH čak 77.557 su žene. Teritorijalno, najviše nepismenih ima u RS, gdje je procenat 3,17 posto, u Brčko distriktu je on 2,83 posto, dok u FBiH iznosi 2,63 posto. Srbija ima 1,96 nepismenih, Crna Gora 1,5 posto, a Hrvatska 0,8 posto i najbliža je standardima UNESCO-a, po kojima broj nepismenih u jednoj državi ne smije prelaziti 0,2 posto.
