Uzimanje tuđeg bez pitanja je krađa, a za krađu se odgovara
Ibrahim – Ibro (samo je ime zamjenjeno ) je prije zadnjeg rata živio na Palama. Kao pravnik bio je na nekim čelnim dužnostima u općini i direktor nekim privrednih subjekata. Sa svojom suprugom je živio u centru grada, a sin jedinac je radio u Njemačkoj kao medicinar u gradu gdje sam i ja boravio. Zbog srčanih problema Ibro je otišao u invalidsku penziju u 53. godini starosti. Odlučio se povući u miran život čuvajući ono zdravlja što mu je još ostalo. I kada su se ratne trube počele sve glasnije čuti oko Pala Ibro je sa ženom na nagovor svojih prijatelja Srba napustio mjesto svog boravka. Oni su ga svojim vozilom prevezli kroz već postavljene barikade. Avionom je iz Sarajeva došao kod sina u Njemačku. Tu sam ga ja i upoznao, sa njim se družio, a i sada održavam prijateljske kontakte. Kad je stigao kod sina nije htio biti njemu na teretu, niti živjeti od socijale, pa se zaposlio na građevini kao fizički radnik. Među dvadesetak zaposlenih bilo je još šest Jugoslovena, a Ibro među njima najstariji. Govorio mi je veoma često da je posao vrlo težak i da je jedva izdržavao tako naporan rad.
Ipak, izdržao je čak devet godina i zaradio i njihovu penziju. Jednom je napravio nepromišljen gest o kojem mi je pričao. Radili su u Frajburgu (Freiburg) jednu zgradu. Odmah uz gradilište je bila oveća luksuzna kuća u prelijepom voćnjaku od njih odvojena visokom mrežastom ogradom. Bila je jesen. Radeći na zgradi mogli su vidjeti vlasnika kuće kako svako jutro svojim mercedesom odlazi na posao, a vraća se oko 16 sati. Još su nešto zapazili. Svakog petka popodne on sa ženom i psom odlazi negdje za vikend i subotom ga nema kod kuće. Jedne subote kad su bili sigurni da gazda nije kod kuće odlučili su da sebi naberu malo jabuka koje su ih svojom veličinom i rumenilom svaki dan izazivale. Visoku mrežastu ogradu nisu smjeli dirati. Kako to uraditi na ideju je došao baš Ibro. Kranista je bio naš čovjek. Ibro mu je rekao da korpu dovuče do sebe i spusti je na zemlju. Onda je on stao u nju i dao kranisti znak da je podigne, okrene ruku krana nad voćnjak, pošalje njega u korpi do kraja ruke, a onda ga spusti među ogranke najrodnijeg stabla. Tamo je on nabrzinu nabrao jabuka za sve drugare, kranista ga digao, dovukao do sebe i spustio na zemlju. Sva operacija je trajala 7-8 minuta. Svi su oćeifili sočnih jabuka, a po završetku smjene otišli kućama. Kada su u ponedjeljak došli na posao radili su marljivo kao i uvijek. Oko podneva je šef pozvao Ibru u svoj kontejner – biro. Pitao ga je kako je prošlo subotnje popodne jer on tada nije na gradilištu. Ibro mu je rekao da je sve prošlo kao i obično, da su oko 18 sati zaključali alat i otišli kućama. „Nije li se išta posebno desilo?“ pitao je šef. „Nije“ , rekao je Ibro. Onda je šef izvadio iz ladice i na sto bacio jednu fotografiju i pritom priupitao našeg Ibru da li prepoznaje čovjeka na njoj. Kad je Ibro uzeo fotografiju i bez naočala je vidio sebe kako stoji u korpi dizalice među ograncima i bere jabuke. Bilo mu je jako neprijatno. Činilo mu se da će se sručiti na pod od srama. A kad se malo pribrao priznao je da je to on i pokušao se opravdati. Uz to je rekao da će popodne otići kod susjeda da mu plati jabuke i da mu se izvine.
I čim je susjed ušao mercedesom u svoje dvorište Ibro je potrčao prema njemu noseći novac. Ovaj je stajao i smiješio se. Ibro mu je prišao, pozdravio ga, onda se izvinuo i ponudio mu sto maraka da naplati za ukradene jabuke. Gazda je odbio novac, a onda rekao: „Uzimanje tuđeg bez pitanja je krađa, a za krađu se odgovara. Ja te jabuke neću jesti niti prodavati. Da ste pitali ja bih vam dao koliko hoćete, a ovako...“ I dok je Ibro stajao pognute glave kao vojnik pred generalom, susjed mu je dao znak da može ići. Vratio se veoma postiđen. Od šefa je dobio sliku za uspomenu. Ko je bio fotograf ostalo je nepoznato. Kasnije kada su ga kolege kao najstarijeg poslale da im donese nešto za doručak prolazio je kroz drugi još veći voćnjak. Po travi su ležale velike rumene jabuke sve ljepša od ljepše. Nije ih ni pogledao, a kamoli koju uzeo. Ibro se vratio u BiH. Stan na Palama je prodao i uzeo drugi u Sarajevu. Kad odem u Sarajevo redovno se nađemo na kafi i naširoko ispričamo. Nikad ne zaboravimo i krađu jabuka. Za njega ružno iskustvo, a za sve one koji ovo čitaju pouka koja glasi:“ Uzimanje tuđeg bez pitanja je krađa, a za krađu se odgovara.“ Ono što je kod nas možda i normalno nije kod drugih uobičajeno. U tuđoj zemlji vladaju pravila i zakoni te zemlje. Ne vrijedi čast jeftino prodavati!
H.B