U V O D

Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.

Smeće sa kućnom adresom

Nekih dvadesetak godina prije mene su u Njemačku stigli naši zemljaci na privremeni rad, kako se to tada govorilo. Bilo ih je najviše sa sela, skromnog obrazovanja i još skromnijeg poznavanja njemačkog jezika i običaja. Mnogi su došli da bi kupili traktor ili auto, napravili kuću, školovali djecu, pa da se vrate, a ostali - do penzionisanja.

Sa zanimanjem sam slušao njihove doživljaje iz prvih godina njihovog boravka u tuđini. Ispričaću vam neke od njih. Za odlaganje kućnog smeća gradska uprava vam nudi plastične kante od 60, 120 ili 240 litara. Što je veća kanta više se i plaća. Da bi prošao što jeftinije jedan naš Bosanac je poručio onu najmanju. I kada mu je došla žena sa dvoje djece i kada se količina smeća povećala, on nije poručivao veću. Ono što nije moglo stati u kantu stavljali bi u plastične vrećice, zavezivali i naveče u šetnji pored jednog potoka bacali u vodu. Jedno vrijeme je to dobro funkcionisalo. Ali jednog dana je na vrata našeg zemljaka pozvonila policija. Sa njom obično dolazi strah i neizvjesnost. Zatražili su od njega pasoš, onda nešto vadili iz plastične vrećice i uspoređivali. A u vrećici među odbačenim smećem je bila i koverta sa adresom; njegovo prezime i ime te ulica i broj, pristigla iz Jugoslavije. Greškom ju je zemljak bacio među ostalo smeće ne znajući da će ona policiju dovesti njemu na vrata.

Policajci su objasnili da su kovertu našli u vrećici sa smećem, a smeće u potoku i pitali je li to on bacio. Malo se mučio, ali je priznao da je smeće njegovo, govoreći da su to vjerovatno djeca bacila. To ga nije spasilo. Platio je kaznu od 400 maraka i dobio uvjet na dvije godine. Ako ponovi ovakvu grešku ili napravi neku drugu sličnu ovoj, biće protjeran iz Njemačke. Sutradan je stigla nova kanta za smeće sa najvećom zapreminom. Od tada naš zemljak nije zagađivao svojim smećem grad i okolinu u kojoj je živio. Za ovakve obično kažu:“Otišao iz sela, ali selo nije iz njega.“ Neki su mi pričali da su platili kaznu jer im je policija našla nekoliko kapi ulja ispod motora parkiranog automobila (jedna kap prerađenog ulja zagadi hiljadu litara vode), drugi zato što im je dijete bacilo koru od banane iz auta na autoputu, treći jer su autom uprskali pješaka na trotoaru, četvrti zato što nisu prije polaska skinuli snijeg sa krova svog automobila... Ako bilo šta uradite što je propisima zabranjeno, savjesni Nijemci će vas prijaviti policiji.

Oni žele da njihova zemlja bude čista, lijepa i zdrava sredina. Time iskazuju i svoju ljubav prema domovini. I zaista, bio sam u dvadesetak evropskih zemalja, ali čistiju, sigurniju i uređeniju od Njemačke nisam našao. I kod nas se polako uvodi red u ovoj oblasti, ali presporo ide. Koliko samo treba kantonalnim vlastima da se dogovore o zajedničkoj deponiji smeća. Ono bi trebalo da se sortira, a onda reciklira. Zbog ovoga gubimo ogromne novce. Za sada ga u općini Cazin kamioni Čistoće po selima jednom sedmično kupe i odvoze. I pored ovog naši građani veoma često pale gotovo sve uključujući i autogume, plastiku, papir, travu, čime zagađuju ono najdragocjenije, zrak, bez kojeg možemo živjeti samo par minuta. Često ovo bude uzrok mnogih požara sa velikim štetama. Onda se čudimo nekim bolestima koje se sada javljaju kod nas, a ranije ih nije bilo. Takođe se čudimo pojavi globalnog zatopljenja i promjeni klime čemu i mi doprinosimo, a da toga nismo ni svjesni. Vlasti preko sredstava informisanja pozivaju građane da to ne rade, a oni se oglušuju na te apele. Nekada, a naročito s proljeća dok odete npr. od Stijene do Bihaća moći ćete vidjeti 10-15 vatri po njivama i dvorištima. Ljudi misle da time pokazuju kako su čisti i uredni, a ustvari pokazuju nešto sasvim drugo.

Ohrabruje to što općinske vlasti donose propise o komunalnom redu. Takva jedna Odluka je u cazinskoj općini upravo u javnoj raspravi. Čak su predviđene i novčane kazne za fizička lica u iznosu od 100-300 maraka za npr. paljenje smeća kod kuće ili na njivi. Kontrolu sprovođenja ovih Odluka vršiće opštinski komunalni inspektori kojima će pomoć pružati komunalni redari. Da novčane kazne mogu brzo promijeniti naše loše navike pokazali su parkirni automati po gradskim ulicama i stacionirani radari na našim cestama. Zašto ne koristiti ovo iskustvo? Samo da ovo ne bude mrtvo slovo na papiru. Već postoji Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. I pored toga ne mogu ni kafu popiti u kafani, a da se ne nadimim dima kojeg ima kao u gasnim komorama. Ovaj propis ne poštuju pojedini konobari pa ni sami vlasnici lokala. A zakoni i propisi se donose da bi se poštovali, a ne kršili.