UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Odgovor
Prve četiri godine mog boravka u Njemačkoj proveo sam radeći u Jugoslavenskoj dopunskoj školi. Moji đaci su bili djeca naših građana zaposlenih u toj sredini. Ujutro su išli u redovnu njemačku školu, a jednom sedmično su dolazili popodne kod mene na dopunsku nastavu gdje su učili materinjski jezik, nešto nacionalne historije, geografije, muzike i dr. Dopunska nastava se tamo izvodila još i na turskom, grčkom, albanskom, španskom, italijanskom i drugim jezicima od prvog do osmog razreda. Zato smo mi nastavnici svakog dana putovali u drugom pravcu izvodeći nastavu u nekoliko gradova. Kako smo radili sa istom djecom, a zbog koordinacije rada, naše njemačke kolege su povremeno organizirale seminare za sve strane nastavnike. Takav jedan seminar je organiziran u Schweningenu za vrijeme zimskog raspusta. U toj školi 45% djece su djeca stranaca. Ima ih iz čak 75 država, različitih rasa, nacija, vjera. Škola je ponosna na takvu multietičnost. U holu škole je na zidu nacrtana velika karta svijeta, a iznad nje naslov „Odakle su došle naše kolege “. Strelicom je povezana neka zemlja sa napisanim brojem učenika iz te zemlje. Iz bivše Jugoslavije ih je bilo 73. Ja sam u Njemačku otišao poslije jednog četverogodišnjeg direktorskog mandata u trećoj školi po veličini u našoj općini Cazin. Insistirao sam da škola bude ne samo obrazovna već i odgojna ustanova. Dešavalo mi se da neke pojave nisam mogao jednostavno objasniti.
Znao sam poslije nastave zaći u učeničke toalete i neprijatno se iznenaditi napisanim ili nacrtanim vulgarizmima po zidovima kod muških, ali i kod ženskih. Kada smo bili pri kraju gore spomenutog seminara domaćin rektor je upitao može li još nešto učiniti za nas. Ja sam ga zamolio da mi otvori sve kabinete da vidim kakvom nastavnom tehnikom i sredstvima raspolaže koji kabinet, te da se malo prošetam i po sporednim prostorijama. Kako je bio raspust i djece nije bilo u školi ušao sam u đački muški toalet s namjerom da vidim šaraju li vulgarizme i njihova djeca kao i naša. Toalet je bio velik kao omanja učionica. Svi zidovi su bili prekriveni bijelim keramičkim pločicama sve do plafona. Pored umivaonika je bio tekući sapun, ubrusi i automati za sušenje ruku. Pisoari su bili besprijekorno čisti sa dezodoransima, a osjećao se prodoran i ugodan miris. Otvarao sam kabine, pored svake poklopljene šolje na zidu je bio toalet - papir. Tražio sam pogledom ima li išta vulgarno nacrtano ili napisano. Nema ništa.
Malo mi čudno. I pri samom povratku spazih visoko iznad ulaznih vrata napisano: “Ausländer raus!“ (Stranci napolje!) To je parola koju koriste malobrojni neonacisti koji se protive uvozu strane radne snage u Njemačku i vjerovatno ju je napisao neki mladi Nijemac iz te škole. Ispod toga je neki naš dodao: „J.. vam p. materinu“ i nacrtao oveći muški polni organ umjesto uzvičnika. Od toliko stranaca, iz čak 75 država, baš se naš našao da dopiše svoje mišljenje i nacrta ovakvu vulgarnost. To tako visoko nije mogao sam napisati, morao ga je neko držati dok je pisao. Pitam rektora zna li šta piše u drugom redu. Kaže da ne zna. Pitam ga zna li na kojem je jeziku napisano. Kaže opet da ne zna. Onda sam mu ja rekao i preveo sadržaj napisanog. Malo se osmjehnuo i rekao: „Pa to je odgovor na ono gore.“
H.B