UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra.
Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije.
U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
"Očevidac Werner"
Frajburg (Freiburg ) se nalazi na jugozapadnom dijelu Njemačke na tromeđi triju država Njemačke, Švicarske i Francuske. Veličine je naše Banje Luke. U njemu se do devedesetih godina prošlog vijeka nalazio jugoslavenski konzulat gdje smo mogli zamijeniti ili produžiti naše pasoše kao obaviti i druge konzularne poslove. Radio je i subotom od 8,00 do 13,00 časova. Najavio sam se za subotu i otišao do njih jer sam trebao njihovu uslugu.
Auto sam parkirao preko puta konzulata kod jedne crkve. Parkiranje se nije plaćalo, a nije bilo ni vremenski ograničeno pa mi je baš odgovaralo. Brzo sam obavio poslove u konzulatu i odlučio da preostali dio dana provedem u gradu koji je zaista nudio veoma puno zabavnih i drugih sadržaja.
Kada sam kasno popodne umoran od sadržajnog boravka u gradu došao do auta bio sam iznenađen kada sam za lijevim brisačem vidio neki papir. Tu policija redovno ostavlja kazne za pogrešno parkiranje. Ali ja nisam vidio nigdje znaka zabrane. Uzeo sam papir i vidio da to nije, dobro nama svima poznata policijska uplatnica, nego listić istrgnut vjerovatno iz nekog notesića. Na njemu je izvjesni Werner ostavio meni poruku. Bio je očevidac kada je vozač koji je bio parkiran ispred mene izlazeći sa parkirališta svojim zadnjim krajem udario u moje vozilo, otišao a da nije sačekao da mi plati oštećenje. Gospodin Werner je zapisao njegov broj tablice na vozilu, ostavio svoj broj telefona i naglasio da će to što je napisao potvrditi i pred policijom. Pogledao sam prednji kraj svog auta. Registracijska tablica je bila savijena i branik malo očešan vez ikakvih lomova. Ništa posebno. Kako je moje vozilo bilo polovno, a oštećenje malo i da sam lično vidio vjerovatno ne bih tražio nikakvu oštetu. Ali, tu je Njemačka.
Uzeo sam nađeni listić, upalio auto i krenuo prema kući. Tih tridesetak kilometara sam razmišljao šta da radim. Da sam slučajno ja tako oštetio nečije vozilo i ovako bio viđen i zapisan, sigurno bih platio sve novo. A što onda i ja ne bih naplatio svoje oštećenje? Kad sam stigao u stan nazvao sam policiju u Frajburgu i zamolio ih da mi daju podatke o vlasniku vozila zapisanih tablica. Za samo minut - dva saznao sam ko je vlasnik vozila, gdje stanuje i dobio njegov broj telefona. I dalje sam bio u nedoumici da li da idem dalje. Pogledao sam na kartu i vidio da živi u jednom mjestu četrdesetak kilometara s druge strane Frajburga prema Baden Badenu.
Ipak sam ga nazvao. Javila se neka žena. Predstavim se i pitam je li ona danas bila sa vozilom ovih registracijskih tablica parkirana u Frajburgu kod crkve. Reče da nije ona već njen muži, pozva ga i dade mu slušalicu. Predstavim se i njemu i kažem da je danas izlazeći sa parkirališta kod crkve u Frajburgu oštetio moje auto parkirano iza njega i otišao, a da nije sačekao da mi oštetu plati. Bio je jako iznenađen. Tvrdio je da ništa nije primijetio, da je to nemoguće. Kazao sam mu da mi je na autu poruku ostavio jedan očevidac i da je naglasio da će to i pred policijom potvrditi. Onda je upitao da li bih ja došao kod njega autom da on to vidi. Rekao sam mu da radim i da ne mogu već sam mu ponudio, ako on hoće doći kod mene, da mu dam moju adresu. Priupitao je onda da mu kažem kolika je šteta. Bubnuo sam, 300 maraka. Malo je ćutao, a onda rekao da mu izdiktiram moj broj konta u banci da mi plati oštetu što sam ja i uradio. Nakon par dana kada sam u banci dobio izvod našao sam i tih 300 maraka koje je uplatio nepoznati vozač.
Onda sam nazvao onog uzornog građanina Wernera. Predstavio sam mu se i rekao da sam zahvaljujući njemu uspio naplatiti oštećenje na vozilu. On se razvikao na onog nesavjesnog vozača nazivajući ga nepoštenim, nekulturnim, nesavjesnim... Činilo mi se da je on bio sretniji od mene što sam uspio naplatiti oštetu. Razmišljam, kada bi se nešto ovako desilo kod nas naš „očevidac“ bi vjerovatno rekao:“ Bježi, bježi da te policija ne vidi!“ A to što on vidi „ustvari ne vidi“ iako nas i zakon i vjera pozivaju da ne izbjegavamo svjedočenje i da govorimo istinu bez obzira o kome se radi. Biti čovjek nije lako, ali je časno. Svaka čast i hvala gospodinu Werneru.