UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Naš doktor Ertel
Rat me zatekao u Njemačkoj, (St. Georgen ). Raspadala se naša domovina Jugoslavija, a uporedo s njom i zajednička dopunska škola i klubovi radnika iz Jugoslavije u inostranstvu. Mi Bosanci i Hercegovci smo bili malobrojni u tom mjestu, ali smo osjećali potrebu da nekako pomognemo svojima u domovini BiH. Kako nismo više bili ni klub niti registrovana organizacija plašili smo se problema sa policijom pa smo odlučili da odemo u općinu i to prijavimo da se zna da mi to radimo. Lijepo nas je primila sekretarica. Kada smo joj rekli ko smo i šta želimo rekla nam je da je za te probleme stranaca nadležan izvjesni dr. Ertel.
Pogledala je na stolu mapu da vidi kada je slobodan i ponudila nam tri termina da mi biramo koji nam najbolje odgovara. Odabrali smo četvrtak u 14,00. Kako sam ja tada počinjao raditi u firmi molio sam moje prijatelje da to odrade bez mene, ali nisu htjeli. Tako smo ja i izvjesni Šemso iz B. Novog otišli na zakazani termin. Tamo smo pred kancelariju stigli desetak minuta ranije. Sjedili smo u hodniku, pričali i čekali 14,00. Onda je vrata otvorio jedan četrdesetogodišnjak, priupitao nas jesmo li mi ti i ti, a onda nas pozvao da uđemo. Kad smo posjedali dao nam je riječ. Rekao sam da smo mi, iz već tada eks Jugoslavije, iz Bosne i Hercegovine, da se u našoj zemlji vodi rat i da mi osjećamo potrebu da svojima pomognemo koliko možemo, ali se plašimo problema sa policijom pa smo evo došli da to prijavimo da se zna da mi to radimo.“A koji ste vi?“ priupitao je . Mislim, čovjek je doktor nauka, vjerovatno zna etnički sastav naše zemlje. Šta da mu kažem? U Njemačkoj živi nekoliko miliona Turaka, muslimana, koji pretežno dolaze sa istoka Turske iz siromašnijih područja te zemlje. Teško se prilogođavaju novim uvjetima življenja i ponašanja po dolasku u Njemačku što kod nekih , naročito mlađih Nijemaca, stvara animozitet prema njima. Na meti su neonacista. U novije vrijeme su otkriveni likvidatori desetak Turaka u Njemačkoj u zadnjih nekoliko godina. Ne znam kakvo mišljenje ima dotični dr. Ertel prema muslimanima pa razmišljam nabrzinu šta da kažem. Odlučim reći da smo muslimani, ali evropski. Utom zazvoni telefon što je mene obradovalo.
Mislio sam da će zaboraviti šta je pitao pa neću morati ovo posebno objašnjavati. Ali, nije. Tražio je da mu objasnim šta znači „evropski musliman.“ Rekao sam da u svetoj knjizi islama, u Kur’anu, stoji da muslimani ne smiji piti alkohol, ali eto mi ponekad pokoju čašicu popijemo za rođendan, na svadbi, o nekom prazniku i sl., da ne smijemo jesti svinjsko meso, a mi pojedemo pokoju kobasicu ili sendvič, da nam žene trebaju biti pokrivene, a one se ne razlikuju po garderobi od vaših u ovom gradu, dakle ovog se ne pridržavamo baš doslovno. Ipak, nešto nam se od propisanog sviđa i to bi rado ispoštovali da možemo. „A šta to?, priupita radoznalo.
U Kur’anu takođe stoji da svaki musliman može imati istovremeno do četiri žene. Kad je to čuo dr. Ertel se nasmijao, digao dva prsta i rekao: “Eto, upišite i mene i ja ću biti vaš.“ Onda smo se svi slatko nasmijali. Vidio sam da sam uspostavio dobar kontakt. Podržao je našu namjeru, pozvao sekretaricu i rekao da nam se stavi na raspolaganje ako budemo šta trebali. I zasta su nam dozvolili skladištenje robe u njihove magacine dok ne namirimo za pun kamion. Davali su nam svoje hale za organizaciju zabava uz minimalnu naknadu, a mi smo zarađena sredstva slali kao pomoć našima u BiH preko kluba „Una“ u Zagrebu. Gdje je to poslano završavalo do sada nismo saznali.