U V O D
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Za sada ćemo objavljivati sedmično po jednu.
I Z G U B L J E N I A U T O
Jedan moj prijatelj, profesionalni vozač kamiona prikoličara u Njemačkoj, pričao mi je šta mu se desilo u Hamburgu. Vozio je tamo robu za dva naručioca, za jednog u kamionu, a za drugog u prikolici. Kako je prvo istovario prikolicu odlučio je da je otkači da je praznu ne vozi po gradu. Kad je istovario kamion krenuo je prema prikolici, ali je nije mogao naći. Tek treći dan je nabasao na nju.
Savjetovao mi je da obavezno pazim gdje ću u velikom gradu parkirati i da nastojim obavezno zapamtiti neki važan orjentir kod mjesta parkiranja. Kada smo prvi put došli u Prag (Praha), glavni grad tadašnje Čehoslovačke, parkirali smo auto nastojeći da zapamtimo nešto po čemu ćemo ga kasnije lako naći. Uočili smo jednu usamljenu desetokatnicu kojoj su radili novu fasadu pa je oko sebe imala skelu i jako uočljivu narandžastu zaštitnu mrežu.
Još smo nešto zapazili što smo smatrali važnim. Na jednoj zgradi je pisalo „Medicina fakulta“, što smo mi preveli kao medicinski fakultet. Pa koji to stanovnik univerzitetskog grada ne zna gdje se nalazi njihov medicinski fakultet, mislili smo. Krenuli smo u razgledanje grada. Naišli smo na metro, podzemnu željeznicu. Kako niko od nas tako nešto do tada nije vidio, odlučili smo da to odemo pogledati. U podzemlje smo sišli dugačkim pokretnim stepenicama. Posmatrali smo vozove koji podzemno povezuju različite četvrti tog velikog grada. Nije nam se išlo istim stepenicama nazad već smo stali na druge.
One su nas iznijele na drugu stranu tako da nam se grad nekao“okrenuo“. Izgubili smo iz vida onu visoku zgradu koju smo odredili za orijentir. Ali nismo puno brinuli zbog toga. Rashlađivali smo se točenim češkim pivom koje se smatra jednim od najboljih na svijetu. Kad se primicala noć odlučili smo da nekoga upitamo za Medicinski fakultet. Najbolje je pitati zdravstvene radnike. Tako naiđemo pored jedne bolnice. Na vratima je crveni križ, sve osoblje nosi bijele mantile. Primijetim jednu stariju gospođu kraj otvorenog prozora. Na džepiću je imala ono, „dr“. Priđem joj bliže, pozdravim je na njemačkom i zamolim da nam kaže gdje se u Pragu nalazi Medicinski fakultet. Ona me priupita:“ A koji, ima ih ovdje šest.“
Sad nam ništa nije bilo jasno. Počela nas je hvatati panika. Znali smo da nam sada niko neće moći pomoći. Jurili smo po ulicama po još ugrijanom asfaltu, penjali se na uzvišenja i pogledom tražili onu zgradu na kojoj se obnavljala fasada. I kada smo skoro izgubili nadu neko je viknuo: “Eno je, ono bi mogla biti!“Požurili smo tamo. I zaista smo imali sreće. Kad smo tamo došli pogledali smo i zgradu fakulteta. Sad smo primijetili da piše Anatomik medicina fakulta. Dakle, anatomski. Mi ovu prvu riječ nismo pamtili misleći da je nevažna. Ipak se sve dobro završilo uz malo glavobolje koja se mogla izbjeći.
H.B