UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra.
Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije.
U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“. Za sada ćemo objavljivati sedmično po jednu.
DOŽIVLJAJI IZ ISTOČNE EVROPE
Prosvjetni radnici u našem društvu, za posao od posebnog društvenog značaja, nisu nikad bili adekvatno plaćani kao ni sada. Ipak ranije, ako je radio samo jedan bračni drug mogli su sebi priuštiti, ako su željeli, ljetovanje na Jadranu, ako nikako drukčije, a ono preko sindikata. Cazinski sindikat radnika je imao na moru svoj kamp sa oko tridesetak kućica i autoprikolica. Porodica bi dobivala kućicu sa četiri kreveta, frižider, plinski rešo, escajg i vrtnu garnituru stolica sa stolom.
Za desetodnevni boravak se plaćalo 10% od plate. Od kuće bi nosili voća i povrća, mesa i ostalog, a tamo kupovali samo ono što se nije isplatilo nositi. Zadnji kamp je bio u Tribunju kod Šibenika. Tako gdje su radila obadva bračna druga mogli su sebi priuštiti i više. Ti su mogli putovali porodično na destinacije koje su sami birali, a najčešće su stanovali u hotelima ili privatno. Ja sam sa svojom porodicom boravio u gotovo svim većim mjestima od Herceg Novog u Crnoj Gori do Kopra u Sloveniji. Kada sam se i toga zasitio osamdesetih godina prošlog vijeka, odlučio sam umjesto na jug krenuti na sjever. Dogovorio sam se sa još jednim bračnim parom prosvjetara da jednim kolima obiđemo istočnoevropske zemlje. Nas dvojica ćemo voziti , a naše žene će biti „stjuardese.“ Pribavili smo autokartu istočne Evrope, sjeli, ucrtali maršrutu i krenuli. Ponijeli smo po hiljadu njemačkih maraka po osobi.
Ako bude skupo skratit ćemo putovanje i prije se vratiti kući. Zacrtana maršruta je vodila preko Zagreba i Maribora pa pored Beča (Wien) do Bratisalave, preko Brna, Praga ( Praha) i Teplica do bivše Istočne Njemačke, pa preko Drezdena (Dresden) u Poljsku. Dalje, od Boleslavica (Boleslawice) preko, Vroclava (Wroclaw) i Katovica (Katowice) do Aušvica (Auschwiz- njemački, Oswiecim- poljski ) u Poljskoj, pa onda nazad istočnom stranom tadašnje Čehoslovačke, preko Banske Bistrice (Banska Bystrica) do Zvolena, pa Budimpešte (Budapest) i Segedina ( Szeged) u Mađarskoj, a onda preko Subotice nazad. Kako smo plaćali njemačkim markama za nas je boravak bio jako jeftin. Česi nisu mogli vjerovati da mi dolazimo iz socijalističke zemlje i da možemo tako galantno boraviti gdje hoćemo i koliko hoćemo.
Naša plata je tada bila oko 300 maraka, a u Poljskoj smo legalno po kursu dobiti za sto maraka njihovih pet prosječnih plata, a na crno čak do dvanaest. Čim bi vidjeli jugoslavensku registraciju prilazili bi i pitali imamo li maraka za zamjenu. Često su to radili iz auta prateći nas u vožnji. Nismo znali šta ćemo sa silnim zlotama. Osjećali smo se kao Ameri. Putovanje je trajalo 33 dana, a prešli smo nešto više od 3000 kilometara. Pored toga što smo sebi nakupovali šatora, odijela, obuće, rezervnih dijelova za auta i dr. vratili smo po 400 maraka po osobi jer ih nismo stigli potrošiti. Ne treba zaboraviti da je to bilo u vrijeme „mračnog“ komunizma. Tada su Česi, Slovaci, Poljaci i DDR Nijemci dolazili kod nas na more škodama, trabantima, varburzima.
Zvali su ih „paradajz turisti“ jer su se najviše hranili paradajzom i kruhom, a za ostalo nisu imali para. Ali, kolo sreće se okreće. Nakon tridesetak godina sa Istoka dolaze na Jadransko more sa dobrim vozilima, borave u hotelima i ne štede na hrani. Ja tamo nisam išao otkako je prestalo biti „naše more“. O nekom sličnom putovanju na Istok mogu samo da sanjam vjerovatno zbog „svjetlosti“ pristigle „demokracije“ na koju nikako da se naviknem. Zato sada živim od uspomena iz onog vremena. Sa ovog kružnog putovanja želim neke interesantne doživljaje podijeliti sa vama.
H.B