U hiljadugodišnjoj bosanskoj povijesti jedno mjesto, ono kraljevsko, uvijek će biti pamćeno imenom čovjeka koji je voljom stanka bosanskoga na njega prvi sjeo i upravljajući sa njega, a to je uspješno činio trideset i osam ljeta, ostvario ono što nikome, ni prije ni poslije njega, nije pošlo za rukom, banovinu Bosnu uzdigao do snažne, najjače kraljevine tog doba na cijelome Balkanu. Ime mu je Tvrtko, iz roda Kotromanića, od oca kneza Vladislava i majke, kneginje Jelene Šubić, posljednji ban i prvi bosanski kralj!
Stjepanov zavjet
Godine 1353. na samrtničkoj postelji u vladarskoj kući ležao je teško oboljeli, od bosanskog naroda obljubljeni, ban Stjepan II Kotromanić. Glas o njegovom tragičnom udesu izišao je izvan debelih bobovačkih zidina i brzo poput strijele prošao kroz ožalošćeni svijet. Nevjerica i tuga na svakom pedlju Stjepanove zemlje. Predosjećajući suđeni čas podiže iscrpljenu ruku da mu je posljednji put poljubi uplakana Elizabeta, kćerka koju predaje za zakonitu suprugu ugarskom kralju Ludoviku Anžuvinskom, a onda, umorni pogled zaustavi na licu mlađahnog Tvrtka, kao da mu, svjestan istine da iza sebe ne ostavlja sina koji bi ga naslijedio, u njegove dječačke ruke predaje Bosnu i zavjetuje ga na njeno čuvanje i slobodu. Kraj Tvrtka stajaše Vukac, njegov mlađi brat, i otac im Vladislav. Krajnjim naporom ban ih na trenutak nagradi blagim osmjehom i svi, ohrabreni tim prizorom, odaje napustiše noseći sa sobom nadu u njegovo ozdravljenje i ne sluteći da je to bilo njihovo posljednje viđenje.
Ban Tvrtko I Kotromanić
A onda, svečanost zaključivanja kraljevskog braka u Budimu zasjenila je vijest o smrti bana Stjepana II Kotromanića. Na imenovanje novog vladara nije se trebalo dugo čekati i odlukom zasjedanja bosanskog stanka izbor je pao na maloljetnog dobrog Bošnjanina, Tvrtka. Na prvim listinama što su izišle iz banske kancelarije nigdje nećemo pronaći Tvrtkovo ime, nego potpise njegova oca Vladislava i majke Jelene. U međuvremenu, 1354., dakle samo godinu nakon što je Tvrtko formalno preuzeo vlast u Bosni, umro je Vladislav i državnim poslovima u potpunosti je ovladala njegova ambiciozna supruga Jelena. Na ugarskom dvoru, gdje je već ustoličena njena zemljakinja Elizabeta, bosanka sa mađarskom kraljevskom krunom, pokušavala je Jelena da za svoja dva sina, i Tvrtka i Vukca, osigura podjednaku bansku upravu u Bosni. No, Ludovik za to nije želio ni da čuje. Njemu je, što nikad nije ni krio, na pameti bila Humska zemlja kao miraz koji je sa sobom u brak unijela Elizabeta. Slomivši simboličan otpor hrvatske vlastele Ludovik se okrenuo Bosni u namjeri da je potčini i stavi u vazalski položaj. Poslije stotinu godina tišine on se zamjerio bosanskim "krivovjernicima" i najavio protiv njih dva križarska pohoda kako bi ih trajno protjerao iz oblasti Usore i Soli. Dvije križarske vojske na Bosnu su krenule 1363. godine. Jednu, koja je u Bosnu prodirala dolinom Sane prema Jajcu, a kojom je zapovijedao Ludovik lično, pod bedemima grada Sokola, na Plivi kod Jajca, Tvrtko je sa svojim jedinicama do nogu potukao, a bolje sreće nije bila ni druga Ludovikova posrnula vojna. Ono što je od njih ostalo u paničnom bijegu preko bosanskih granica uspjelo je sačuvati živu glavu, ali ne i ugarski državni pečat koji je zauvijek izgubljen na nepokorenom bosanskom tlu, u Srebreniku.
Privremeno otklonivši opasnost spolja Tvrtko se najednom suočio sa prijetnjom unutrašnjeg bezvlašća. Sudjelovanjem bosanskog plemstva u sukobima s neizvjesnim ishodom ugrožena je bila Tvrtkova vlast, pa je bio primoran da sa majkom izbjegne i privremeno se skloni pod ugarsku zaštitu. Njegov brat, Vukac, koji je odrastao u sjeni svog uspješnijeg srodnika, zaposjeo je tron, ali samo za kratko, jer se već 1366. Tvrtko trijumfalno vratio u Bosnu i uspostavio red.
